Riječ je njegova
Strmoglavo se uspravljam u šumi besmislica i normaliziram socijalnim suživotom s daškom vjetra, i onim vlastitim, okrenuta leđima aktualnom, asocijalno.
Vražja ili čija mater, tvoja il moja pravo - kriva riječ, spol, muški ili ženski - otpuhujem s vjetrom. Prepuštam se dok me nosi valom, pjevom ptica ,pupom i rascvjetanim cvijetom.
Misao i riječi – spoznajne objave vlastita daha i daha svega što jeste. Misli i riječi – one prvobitne što su tijek otkrivenja čuda vlastitog promišljanja o čudu viđenog? O čemu uglavnom govore nakon toliko godina? O svakoj iskustvenoj minuloj minuti kroz povijest koja se naziva učiteljicom života? O angažmanu prema ljepoti svekolike raznolikosti?
I dok zobljemo kruh naš svagdašnji i svojim ga zovemo, ljubav prepuštamo drugima.
Otvaram lice svemiru, pijesak prolazi mojim hodom, zagrljaj nadolazi valom, pupoljak pupam u bradavici, oči mi korom gledaju sebe samu u šumi breza, pupak mi bridi nutrinom zemlje. Oči su mi travom zelene, ružom bijele i crvene, morem plave. Vjetar kosom milujem. U moru i na obali kule vjetru podajem vrtložnoj radosti.
Šipak pun koštica – prokletstvo kaosom, sjemenom i sokom o zaboravljeno naru iz Raja mi zbori. Pas je pas, konj je konj, lav je lav, majmun je majmun, samo čovjek svojom širinom upriličenje i ukazanje je svekoliko.
Bilo bi dosta! Vraćam se Raju, domaji u kojoj je sve novorođeno, sokom tažim žeđ grizući jabuku, plačem, no i radujem se, čemerom i jadom pokrivenoj ljepoti.
Išibale grane – crtežom, tragovi - pijeskom, djela – samoćom…
Udahizdah, jati, između se umeću tuđice, inače samostojna, nezavisna oblikovanja. Ne znaju kamo pa se guraju, često i prevladavaju…
Otraga u vremenu u vremenu sanjanom…
Noćas sam pomislila, valjda sam i u snu zaspala – umalo sam pala sa zvijezde na tlo. Zvijezda je zažmirila na tu nevjeru i prepustila me lebdjeti bezdanom. Očima mi sjaje zvijezde, one ugasle i sadašnje, a budućnost? Ugasli sjaj negdje prolazi vratnikom postojanja u budućnosti.
Tko je? – Pa ja sam! Ono ja, rezervirano samo za mene i ne vrjeđaj me svojim ja jastvom, umetni razliku i reci tko si ti? I eto nas glavom na površini vode i perom se grebemo o papir u potpis.
Nada Škrlin
Anamneza
Komunikativne nisu, ne zvuče, ne rezoniraju, u gesti ne uhljebljuju se, bez augmentativa su. Lažno se ne predstavljaju, ne navještaju, ne tepaju. Na njima psa nema, čovjeka, nit' bludnika. I rascifrane su, bez priče. Ni mračne, nit ludične.
Riječ ne nalazi ih, riječju ne znam ih braniti. Ne znam ih ni "misliti". Dakle, nisam? One jesu… toliko znam. Na prvoj liniji zeitgeista!
Iza sedam perpetuiraju brava, iz neke druge amnezije. Ispražnjene su od "smisla", ne odslikavaju, ne označuju, gluhe su, ne čuju, ne nude se oku, kočoperne ni udvorne nisu. Zapunjene su prazninom. A opet, na njima možeš se ogrijati. One prazna su mjesta gdje snujem "ništa" da otvaruje se u "nešto". One ravne su ploče na kojima točke dodiruju se. Nisu "kao pjesma", ne možeš uzimati ih na malu žlicu. Pustolina su na koju ruku šaljem da užga se u sliku.
Izbavljenje ne nude (u Liliputu sva proljeća već su došla). Ipak, u njima ima vjere, slijepog vjerovanja. Kroz njih možeš i bosonog prošetati.
Nedokazivo... dakle, stvarno. Nejestivost jave.
Karmički kotač još kotrlja se kroz očaravajuću knjigu života. Jesam li otvorena ili odsanjana vatra?
Dosta je. Samo bez lauda!
Igor Modrić
