U utorak, 3. prosinca, u 18 sati, u Galeriji Meštrović u Splitu, otvara se izložba Petra Barišića i Lorena Živkovića Kuljiša, u sklopu programa 'Meštart', koja se može razgledati do 2. veljače 2014.
vrijeme: 03.12.2013.
Petar Barišić rođen je 1954. u Vrlici. Godine 1978. diplomirao je kiparstvo te postaje suradnik majstorske radionice Frana Kršinića u kojoj djeluje do 1981. godine. Od 2002. predaje na Nastavničkome odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Postavio je više skulptura i prostorno specifičnih instalacija u javnim prostorima u zemlji i inozemstvu. Zastupljen je u brojnim domaćim i inozemnim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama te je za svoje djelovanje primio mnoge nagrade.
Loren Živković Kuljiš rođen je 1973. u Splitu. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Od 2007. radi na Kiparskome odjelu Umjetničke akademije u Splitu. Zastupljen je u stalnom postavu Galerije umjetnina u Splitu i Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Za svoje je djelovanje primio više nagrada i priznanja.
Program Meštart započet je 2009. godine u Atelijeru Meštrović u Zagrebu u cilju aktualizacije i novoga čitanja opusa Ivana Meštrovića kroz suvremene umjetničke izričaje.
Namjera programa Meštart je načiniti poveznicu između Ivana Meštrovića, njegovih djela i ideja, s jedne strane, te suvremenih umjetnika i njihovih aktualnih kreativnih stremljenja, s druge strane. Kroz svaki se dosadašnji projekt potvrdila logična refleksija i prožimanje umjetnosti i života koji su formirani u prošlom stoljeću s onima koji se oblikuju u sadašnjem trenutku. Povezivanje dvojice autora različitih generacija i poetika, Petra Barišića i Lorena Živkovića Kuljiša, u (prvi!) međusobni i (za Petra prvi, za Lorena drugi) zajednički dijalog s Meštrom, pruža nov izazov sagledavanja triju iznimnih kiparskih ličnosti.
Odazivajući se pozivu da reagiraju na determinirani prostor, kao i vrijeme koje se u njemu nataložilo, te pripadajuće mu skulpture, Petar i Loren uzvraćaju na sebi svojstven i prepoznatljiv način. Prvi je usmjeren na dodavanje materiji i prostoru dimenzije zvuka, koji postaje rezonancija njihova prvotnoga značenja i mogućnost njegova proširenja (prostor blagovaonice, Sv. Ivan Krstitelj, Pietà, Job). Ponovno, Barišić osvještava dimenziju identiteta, podrijetla Dalmatinske zagore, zajedničkoga mu s Meštrovićem, kao i asimilaciju arhetipskoga zavičajnog momenta i kiparskoga moderniteta, baštinjenoga školovanjem i naknadnim formiranjem. Majstor apstrakcije s velikim se poštovanjem i inspiracijom obraća figurativnoj formi, dajući joj neočekivan odraz i odjek.
Loren je pak introspektivan, suptilan i autoreferencijalan, sklon malim pomacima koji sugeriraju promišljenu aproprijaciju prostora i referentnih postavki. A one su, primjerice, pitanje (ne)izvedivosti umjetničkoga djela. Na putu od ideje do realizacije otvara se neprebrojivi niz mogućih odstupanja, varijacija i otklona. Da li ostvarivanje zamišljenoga zbog svih razlika u odnosu na početnu ideju predstavlja njezinu negaciju? Da li je sama nemogućnost provedbe zapravo njezina jedina istinska realizacija? Jesu li Skice za neizvedivo, zapravo, najdalja moguća faze razvoja?
Napetosti između krajnosti koje prepoznajem u radovima obojice (odnosno trojice) umjetnika prizivaju mi misao Augustea Rodina prema kojoj kipar prikazuje tranziciju pokreta. Odnosno, on naznačuje naizgled neosjetno kliženje iz jednoga u drugi. U kiparovu djelu, stoga, možemo vidjeti djelić onoga što je bilo te otkriti djelić onoga što će tek biti. Iako su se u svojim djelovanjima Petar Barišić i Loren Živković Kuljiš otisnuli u područja različitih medijskih mogućnosti, kiparska intuitivna i metierska snaga itekako je prisutna, što se napose očituje u relaciji spram Meštrovićeva stvaralaštva. Barbara Vujanović, kustosica izložbe
