'Memorabilije' Miljenka Bengeza

Promatrajući slike Miljenka Bengeza iz novog ciklusa, ne mogu se oteti dojmu kako je jod njega i motiv kontinentalnog grada propušten kroz kolorističko -svjetlosni filter Mediterana, odnosno fauvističko-ekspresionističkog tretmana palete koji je ipak bliži sjaju južnog sunca, daleko od teških sjena koje bi na sliku bacio Sjever. Miljenko Bengez u ovom je trenutku hrvatski slikar koji se najsloženije sustavno bavi perspektivom, no čije istraživanje i primjena poliperspektivnosti nikada nije postalo samo sebi svrhom.

Usložnjavanje vertikalne, inverzivne ptičje i kolorističke perspektive na istom platnu redovito rezultira besprijekorno dinamiziranom igrom motiva, odnosno fragmenata motiva i ploha boje. Mnogi su kritičari, pišući o kaleidoskopskoj igri u djelima Miljenka Bengeza, zapravo pogađali srž njegova slikarstva koja se odnosi na umjetnikovo dubinsko percipiranje usložnjene, višedimenzionalne stvarnosti, jukstaponiranja sjećanja na nekoliko različitih prizora iz različitih vremena, (možda čak istog mjesta!) u istom vremenu unutar prostora slike. Prožimanje planova na slici iznimno je slojevito, logično slijedi bogatstvo arhitektonskih fragmenata gradova i mjesta u kojima je autor boravio, a ujedno signalizira nanose sjećanja i atmosfere jednog podneblja.

Arhitekturi koja na slici stoji umjesto ljudi dan je samostalan život kroz uporabu ritmički pokrenute kompozicije, naglašenog centripetalnog ili centrifugalnog kretanja prema rubovima kadra, iako će se u novim radovima moći pratiti jednakomjerno raspoređene elemente slike kojima je upravo boja glavno sredstvo oživljavanja i razlikovanja od drugih identičnih motiva arhitekture.


I dok su se kolorističko-kompozicijska ishodišta Miljenka Bengeza vezivala uz tradiciju Kleeova i Chagallova  stvaralaštva, čini se kako se slikar u novim radovima sve više približava radovima Kandinskog te Sonie i Roberta Delaunaya, primjenjujući u novom kontekstu orfističku doktrinu o stvaranju ritma na slici pomoću harmoničnog ili kontrastnog slaganja boja. Jer, nekadašnja želja da se platno ispuni gustim grozdovima arhitekture i drugih obilježja jednog grada ili mjesta, sada je koncentrirana na prisustvo sve većih i češćih ploha čiste boje, u kojima se dinamizam pojedinačnog mikro-plana slike dobiva isključivo tonskim nijansiranjem (posvjetljavanjem ili zatamnjivanjem) jedne boje.

Kao da se unutar slike dogodilo potpuno idejno i metijersko oslobađanje, onaj trenutak kolorističke meditativnosti i autokontemplacije umjetnika koji govore o poziciji zaslužene samosvijesti, pa čak i neke krajnje potrebne neopterećenosti spram stava kritike ili javnosti. To je upravo ona emotivno-mentalana točka na kojoj tada nastaju najbolje slike. iz predgovora, Iva Körbler

Miljenko Bengez rođen je 1954. u Zagrebu. Slikarstvom se počinje baviti 80-tih godina. Od 1984. do 1989. suradnik je u ateljeu prof. Vilima Svečnjaka. Od 1990. boravi u Firenzi u Campo del restauro 'Lorenzo de’ Medici' i kod prof. Leonarda Passeria izučava restauriranje slika štafelajnog slikarstva. Po završetku školovanja odlazi u New York i počinje suradnju s galerijom 'S. E. Feinman Fine Arts'. U New Yorku boravi do 1995.g. i naizmjenično izlaže u SAD-u, italiji i Hrvatskoj. Od 1997.g. surađuje s milanskom galerijom 'L’ Incesione' koja mu nakon brojnih izdanja grafičkih listova, 2001.g. tiska monografiju pod naslovom 'Bengez'. Od 2001.g. galerija 'Free Art' iz Udina, organizira samostalne izložbe Miljenka Bengeza diljem Italije kojima ga afirmira na talijanskoj likovnoj sceni. Prvi puta samostalno izlaže u Ljubljani 1987.g. u 'Klubu kulturnih i znanstvenih radnika'. Do danas, Miljenko Bengez izlagao je na preko šezdesetak samostalnih i brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj, Europi, SAD-u. Od 1994.g.član je HDLU-a.