U izložbenom prostoru Gliptoteke HAZU, u utorak, 4. prosinca, s početkom u 19 sati, otvara se monografska izložba akademske slikarice Marijane Birtić pod nazivom 'U prirodi stvari'. Izložba ostaje otvorena do 23. prosinca.
vrijeme: 04.12.2012.
mjesto: Zagreb, Croatia
Prvo što nam upada u oči kada promatramo djela s nove izložbe Marijane Birtić jest oprečnost između čiste prirode i istrošenih predmeta koji su u nju bačeni. Čista priroda je, istina, ovdje vrlo relativan pojam, a mogli bismo je prepoznati u fragmentima pejzaža. Umjetnica, naime, prikazuje isječke iz šume u različita godišnja doba, ponekad s puteljcima, livadom u pozadini ili vodom u prednjem planu. Detaljnim opisom izabranoga motiva, te pažljivo odmjerenim rakursom kojim se promatra viđeni okoliš, kao da se nastoji biti krajnje realističan, fotografski precizan. Prikazani detalji prirode nisu izabrani zbog nekih svojih posebnosti.
Riječ je o gotovo slučajnim rezovima koji svoj izbor kao da duguju slučajnim uljezima koji su se tko zna kako našli u šumskome ambijentu. Ti uljezi koji remete prirodno stanje stvari, a ipak ulaze u žarište prizora, svojevrstan su antipod onome što sam nazvao čistom prirodom. Odbačeni i isluženi predmeti koji su se zatekli u šumskome pejzažu unose u njega nered, pa bi se ove slike lako moglo razumjeti kao neki oblik prosvjeda, upozorenja na zagađivanje prirode stvarima koje je u nju donio čovjek. Svoj novi ciklus slika Marijana Birtić naslovila je 'U prirodi stvari', a što bi se moglo razumjeti i kao stvari bačene u prirodu, ostavljene u prirodi koje svojim smještajem remete njezin iskonski sklad. Stvari koje ovdje zatječemo vrlo su banalne, mahom korištene i istrošene, a u novoj konstelaciji one ipak dobivaju posebnost koja njihovu banalnost oneobičava.
To nije ništa originalno. Nađen, gotov i već korišten predmet postao je tijekom proteklih stotinu godina primamljivom građom iz koje je nastajala umjetnost – od dade do siromašne umjetnosti, od nadrealizma do svih mogućih recidiva nove umjetničke prakse. Pa ipak, predmeti koje Marijana Birtić prikazuje kao neku vrst antipoda čiste prirode u koju su bačeni, nose u sebi nešto što poznajemo otprije. Riječ je o svojevrsnom otpadu, isluženim stvarima kojima je istrošena funkcionalna vrijednost. Ono, pak, što te stvari čini posebnima, jest količina memorije, bolje reći osobne mitologije kojoj nije tako jednostavno prepoznati značenje.
U iznimno poticajnoj knjizi Un mondo usa e getta (1994) Guido Viale govori o istrošenim stvarima i materiji, točnije otpadu koji u sebi nosi beskrajnu količinu informacija, i to informacija svih vrsta. Takve odbačene stvari i istrošena materija na najneposredniji način dokumentiraju običaje i oblike nečijeg ponašanja. Jedan drugi autor, a to je Giorgio Manganelli, govorio je o otpadu kao o jeziku. Treba, dakle, proniknuti u slojeve toga jezika da bismo ga razumjeli, prepoznali eksplicitna i još više ona njegova skrivena značenja.
Vratimo se, međutim, slikama Marijane Birtić. Obačene stvari ovdje funkcioniraju kao signal koji upozorava kako na čovjekov negativan odnos prema prirodi, tako i na prolaznost. Te me slike na neki način podsjećaju na nizozemske mrtve prirode iz 17. stoljeća i to upravo zbog nekog oblika didaktičnosti koja je u njih upisana. Memento mori osnovni je sadržaj starih nizozemskih slika koje žanrovski određujemo kao mrtve prirode, a slično se upozorenje lako čita i na slikama suvremene hrvatske slikarice. Predmeti koji su bačeni u čisti šumski krajolik imaju svoje skrivene povijesti, ali i dobru mjeru remetilačke snage koja prirodu čini tuđom i dalekom.
U jednom ranijem ciklusu slika nazvanom 'Olovni snovi' (2006) Marijana Birtić također je kao motiv uzimala odbačene i istrošene stvari, banalne predmete koji su iznenada postali otpad. U tim je djelima težište bilo u isticanju golotinje prikazanih isluženih stvari. U novim djelima, međutim, slikarica moment istrošenosti stvari suprotstavlja ljepoti čiste prirode. Da nema tih uljeza u prizorima iz ciklusa „U prirodi stvari“, ove bismo slike mogli lako razumjeti kao pejzaže pune ljupkosti i zavodljivosti. Taj aspekt istaknut je pažljivo biranim bojama, rasporedom i oblicima naslikanog raslinja, nastojanjem da se slika ispuni finim štimungom koji u promatrača pobuđuje ugodu. Inverzija svega toga jesu stvari bačene u prirodu, čime se dojam ugode izvrće u memento mori. Zvonko Maković
Marijana Birtić rođena je u Gelsenkirchenu, Njemačka. Maturirala je na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, odjel slikarstva te diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1989. Izlaže samostalno te sudjeluje na skupnim izložbama. Paralelno se bavi pedagoškim radom na školi Primijenjene umjetnosti i dizajna gdje predaje Crtanje i slikanje. Također se bavi dizajnom.
