U srijedu, 21. listopada, s početkom u 19 sati, u izložbenom prostoru Gradske galerije Striegl u Sisku, otvara se izložba Marijana Glavnika, koji će predstavit najnoviji ciklus radova u mediju crteža i skulpture na temu glagoljice. Izložba se može razgledati do 7. studenoga.
vrijeme: 21.10.2015. 19,00
mjesto: Sisak; Gradska galerija Striegl, Rimska 11
'Oblik se najljepše snalazi u materijalu koji mu se prilagođava, te mu zato i pripada. Kako je glagoljica zamišljena, i u likovnoj postavi izvedena kao svojevrsno znakovno pismo, a k tome je svako slovo-znak imalo svoje ime, autor glagoljice, sv. Konstantin Ćiril napučio je knjige koje je Slavenima pisao plemenitim oblicima i dubokom mudrošću znakovnih, pisanih i govornih poruka. Oni koji su glagoljicu tako spoznali, osjetili, vidjeli - prihvatili su izazov da je oblikuju kao znakove i poruke likovne skladnosti, upućenosti u dubinu riječi kao majke čina. U tome Marijan Glavnik slijedi svoje učitelje, nastavljajući putem na kojem pronalazi izraz koji njegovo djelo potvrđuje u vremenu i prostoru.' iz teksta Josipa Bratulića.

Marijan Glavnik je rođen 1950. godine u Virju, u tradicionalnoj stolarskoj obitelji. Tu pohađa osnovnu školu, a Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna (1970.) i Akademiju likovnih umjetnosti završava u Zagrebu (1976.). prvi mu je profesor Želimir Janeš, a potom Ivan Sabolić, kod kojega polazi i Majstorsku radionicu. Od 1977. godine, djelujući pedagoški i aranžerski, živi u Sisku. Odlučivši se za poziv samostalnog umjetnika, 1984. godine otvara javni, stvaralačko-izložbeni atelijer koji djeluje do danas. Autor je Križnog puta za crkvu Sv. Josipa Radnika u Galdovu i Sv. Mihaela u Crncu kraj Siska te samostanu Sv. Frane u Splitu, a vitraja, oltara i oltarnog reljefa za samostan Sestara Dominikanki u Virju. Javne skulpture postavljene su mu u Đurđevcu (Pijetao, 1981.), Petrinji (Spomenik palim petrinjskim braniteljima, 1997.), sisačkom Brzaju (Poljubac, 1987.) i groblju Viktorovac (Križ poginulim hrvatskim braniteljima, 2004.) te njemačkom gradu Heidenheimu (Sisačka šiklja, 2006.).