U srijedu, 3. rujna, s početkom u 19 sati, u zagrebačkoj Galeriji Karas, otvara se izložba naziva 'Četvrti Zid' Maje Marković. Izložba ostaje otvorena do 11. rujna.
vrijeme: 03.09.2014.
mjesto: Zagreb; Galerija Karas, Praška 4
Izgraditi četiri zida postao je poprilično zahtjevan zadatak. Tokom izgradnje potrebno je paziti na mnogo čimbenika, koji u konačnici rezultiraju onim što nazivamo domom. I dok gotovo svi poznajemo taj osjećaj pripadnosti mjestu koje nam pruža iluziju intimne iza koje se odvijaju bazične ljudske aktivnosti, modeli i načini nastanka tog mjesta manje su poznati.
Pa, recimo, većna onoj najosnovnijoj razini, a to je jezik, možemo apostrofirati sasvim specifičan govor kojeg ne susrećemo svakodnevno i koji kaže da se vagresi iscrtavaju, bigne vežu, remenati podšprajcavaju, koševi nalijevaju, mercbani rastežu, a raznorazni porezi koji prate sav taj posao, u konačnici, prebijaju, nakon čega onda govorimo o podgledima, brisoleima, pergolama, strehama itd.
Najbolja ilustracija ove specifične i pojmovno bogate građe bila bi popisivanje svih, do u detalje, razrađenih dijelova jednog klasičnog reda koji sa svojim ehinima, abacima, dentima, kanelirama i lezboskim kimama te onim drugim, ne spomenutim, dijelovima prelazi okvir ovog teksta, a ukazuje na sistem koji smo razvojem civilizacije dogurali do današnjeg stupnja razvoja. I ne radi se ovdje o tome da je povijest graditeljstva i arhitekture u umjetničinom djelu apostrofirana u nekom profesionalno-naučnom ili enciklopedijskom smislu, već se prije radi o osjećaju za bitno koji, da se slikovito izrazim, često izgleda kao beskonačno zaokruživanje nepostojećeg centra, tj. onom što manje-više svi doživljavamo kao dano samo od sebe, a to je sklonište, štit ili jednostavno dom. Međutim taj dom treba shvatiti u najširem smislu riječi, gotovo planetarno ili još bolje galaksijski, jer gdjegod bi se ljudi našli izražavali bi tendenciju da nekako upregnu prirodu u svoju korist, i kako god banalno i besmisleno zvučalo, ali stati ispod raskošnog hrasta i 'pretumbati' par žireva čekajući da prestane kiša već je arhitektura.
Neartikulirana u današnjim relacijama, ali konceptualno sasvim lijepo zaokružena, i u potpunosti jednaka barem u početnoj premisi recimo beskrajno sofisticiranom satelitu. Sljedeća misao, na koju treba obratiti pažnju kod Majine izložbe jest diskrepancija koja se dešava između idejno-teoretskog naspram praktičnog, tj. graditeljskog ili izvedbenog djela samo arhitekture, a ta diskrepancija bi se mogla pripisati ne samo arhitekturi nego svemu što nas okružuje, pa ako baš želite možemo je dobaciti i u duboka prostranstva svemira, iako nam njegovi planovi i 'arhitektura' vjerojatno nikada neće u potpunosti biti jasni. iz teksta Predraga Pavića
