Lončar & Meglić - izložba u Pečuhu

'Slikar srednje generacije Tihomir Lončar desetljećima je nazočan na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni koja njegovo slikarstvo visoko vrednuje. Kritika je već na njegovim prvim samostalnim izložbama prepoznala slikara koji je jasno naznačio svoj stvaralački put određen izrazito slikarskim razlozima i motivima te uvjerenjem da će svoju autorsku osobnost graditi u mediju slike, odnosno na njezinim tradicijskim vrijednostima. Jedna od prvih značajki koje su utjecale na to Lončarevo čvrsto uvjerenje po kojemu se i suvremeni slikar može izražavati u mediju slike, bilo je poticajno u formativnom razdoblju, jer je artikuliralo njegov likovni izraz s prepoznatljivim autorskim obilježjima. Upravo na tim činjenicama izrastalo je njegovo slikarstvo u reprezentativan opus koji je danas ne samo prepoznatljiv na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni, već i nezaobilazan čimbenik u kritičkom pregledu njezine polivalentne stvarnosti.

Na tim postulatima Lončar je i stvarao svoju likovnu poetiku u kojoj iščitavamo i njezine brojne specifičnosti, napose one što ga određuju u kolorističkoj paleti kao slikara svjetlosti i boje. Nedvojbeno je na tim kolorističkim premisama i stvarao svoje djelo znalački rabeći iskustva velikih prethodnika u nacionalnoj i europskoj tradicijskoj slikarskoj baštini.


Lončareva klasična slikarska sintaksa obogaćena je njegovom suvremenom interpretacijom koja ge određuje kao autora s nedvojbenim likovnim vrijednostima, visokopozicioniranog u suvremenoj likovnoj produkciji. Te se njegove odlike prepoznaju u svakoj tehnici s kojom se koristi u svojemu stvaralaštvu: u uljenoj slici na platnu, gvašu, crtežu, grafici, vitraju, u maloj ili kompoziciji velikih dimenzija kao i u svakom tematskom izazovu pred kojim se zatekne – krajoliku, portretu, sakralnim motivima… To najbolje govori u prilog tvrdnji da je Tihomir Lončar svestrani slikar i vrstan znalac likovnih tehnika koje je prožeo svojom osobnošću u suvremeni likovni jezik s prepoznatljivim autorskim obilježjima. Te se njegove značajke u plodnom i raznovrsnom djelu iščitavaju kroz stvaralačke mijene, u ciklusima u kojima problematizira svoju veliku temu krajolika, produbljujući je novim ontičkim spoznajama i novim likovnim vrijednostima.

U slikarstvu Vladimira Meglića kritika je apostrofirala osebujnu imaginaciju kao jednu od njegovih gradbenih komponenti. Uz to, naglašavana je i činjenica da je slikarev tematski interes usredotočen na motiv stola, te da se upravo on pojavljuje na brojnim slikama kao 'glavni junak' i protagonist, mogli bismo reći slikareve 'likovne radnje'. Tu je njegovu golemu imaginaciju još više poantirala i koloristička paleta u silovitim proplamsajima zelene, žute, plave i crvene boje, emanirajući prostorom slike specifičnom likovnom energijom.

Jasnoćom svoga tematskog ishodišta i čitkošću svoje slikarske palete, te prepoznatljivim stilskim odrednicama, Meglić je oblikovao vlastiti likovni izraz koji mu je i pribavio iznimno visoku reputaciju na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. No, kolikogod ta jasnoća ishodišnog mjesta bila čitka i prepoznatljiva u formi stola, jednako se tako i opire tom simplificiranom zaključku, jer ga njegova imaginacija rastvara u simboličko i poetsko, nadrealno i metafizičko, neoekspresionističko i fantazmagorično. U tom polivalentnom stilskom prožimanju još se intenzivnije probija silovitost slikareve imaginacije kroz tematski predložak u stvaralačke prostore koje oblikuje vješta slikareva ruka u fantastične prizore njegova slikarstva.

Tamo gdje se učvršćuje stvarnost prizora izbija fantastično, a kroz geometrijsku 'shemu' stola, stolice, ladice, sobe, stubišta, okomice ili horizontale zidne plohe, silovita slikareva imaginacija rastvara ih u krivulje crtovlja i vrtložne kolorističke proplamsaje boje, u pričine i fantazmagorične prizore, u mitološke i nadrealne scene, u ludičke 'zapise' svoga osebujnoga likovnoga svijeta.
Ne potirući figuralnu podlogu u strukturi slike, već, naprotiv, u njoj nalazeći poticajno uporište, Meglić, ipak, bojom stvara svoje likovno djelo. Ona je njegova gradbena komponenta s kojom koncipira likovnu cjelinu i semantičku cjelovitost.

Rabeći klasični slikarski postupak, on znalački koristi i iskustvo velikih modernih i suvremenih prethodnika što njegov izraz i oblikuje specifičnom likovnom energijom. Tragove tog koncepta čitamo kroz brojne mijene slikareva rukopisa, kako one tradicijske u vještim potezima kista, tako i one ekspresionističke i gestualne provenijencije, sažimajući ih u likovnu vrijednost svojega stvaralaštva s nedvojbenim autorskim značajkama.' Milan Bešlić