Lonac: Family Portrait na fasadi Galerije SC

Estetika robotičkih mašina relativno je nova u povijesti ljudskih fascinacija. Elegancija, čista funkcionalnost, antropomorfnost, sve su to činjenice koje robote čine simpatičnima. Humanizacija strojeva posebno je popularna u filmu (od robota 'ljudskijih od ljudi' u Blade Runneru, do strojeva koji spašavaju čovječanstvo u WALL-Eju). Upravo  za tom estetikom povodi se i mladi umjetnik poznat kao Lonac, u svijetu street arta kojim se bavi i u kojemu je stekao popriličan renome (u tome svijetu ime i prezime umjetnika manje je važno od njegova pseudonima, pa ćemo ovdje poštovati te konstelacije). Mural koji je pred nama pripada korpusu ulične umjetnosti, a na zanimljiv način oživljava vanjsku fasadu galerije SC, odnosno bivšeg grčkog paviljona Zagrebačkog zbora.
 
Riječ je o četiri portreta robota smještenih između stupova na zidu, koji djeluju kao monumentalni sveci u nišama na fasadi neke crkve. Zbog svojih čvrstih i pravilnih formi ove slike izgledaju vrlo monumentalno i kompaktno. Tradicionalnom pristupu koji artikulira prizore s obzirom na arhitektonske elemente infrastrukture infrastrukture, pridonose i legende podno svake slike, također na liniji koju određuje arhitektura, a takva objašnjenja se uz likove mogu naći i u povijesti zidnog slikarstva. Javnost koja prolazi kroz dvorište Studentskog centra moći će vidjeti tu zanimljivu sliku koja osvježava ovaj pomalo sumorni eksterijer uz prugu.

 
Ono što Lončev street art razlikuje od njegovih zagrebačkih suvremenika je, između ostalog, i insistiranje na realizmu. Njegove organske forme u sebi često imaju neki hiperrealistički dodatak, element koji ga povezuje s njegovom slikarskom edukacijom. Ovaj mural također je realističan: roboti koji su pred nama vjeran su prikaz starih igračaka robota iz sredine prošloga stoljeća. U obitelji robota svaki se razlikuje po osobitim fizionomskim detaljima (za koje je, kao i za njihove 'programirane' karaktere umjetnik uzimao inspiraciju iz svoje obitelji) zahvaljujući kojima oni djeluju vrlo stvarno i vrlo humano. Oni su viši i niži, deblji i mršaviji, što su sve karakteristike živih organizama, a nikako proizvedenih, dizajniranih kakvi bi to trebali biti roboti. I čovjek je 'proizveden', ali od strane, kako reče Dawkins 'slijepog urara', to jest evolucije koja nam je dala sadašnji lik i karakteristike, pa i našu estetsku sklonost svemu što na nas nalikuje, tako i ovim strojevima.

Oblikujući svoje likove (street artisti naslikane likove  zovu po engleskoj riječi characters) s tim fizičkim značajkama umjetnik stvara i posebno duhoviti učinak, jer gledatelj se pita, primjerice, kako je strojni čovjek uspio 'nabaciti kile'. Tome pridonosi i tekst ispod svakog od njih koji govori o njihovim 'funkcijama', odnosno programima, ili čak 'kvarovima programa'. Sve su te funkcije spoj stručne softverske terminologije i svakodnevnog obiteljskog života koji svoju apoteozu pronalazi za vrijeme ručka, tog već tradicionalnog mjesta zajedništva i zbližavanja. Svi roboti programirani su obzirom na njihov afinitet naspram kuhanja 'mame robota' i naspram hrane općenito.

Opet je riječ o suprotnosti, jer mehanički oblici života razlikuju se od ljudi i po tome što im takva vrsta energetskog goriva, kakva je nama hrana, nije potrebna (tako recimo u jednoj od Asimovljevih novela iz knjige Ja, robot protivnici predsjedničkog kandidata, za koga se sumnja da je robotički, žele mu dati da konzumira jabuku kako bi dokazao svoju ljudskost). Osim što govore o tome, u tekstovima se vidi i igra riječima koja također kombinira dvije spomenute sfere: bitovi i bajtovi su po zvučnosti povezani s engleskim homofonim riječima bits (mrvice) i bites (ugrizi, hrane u ovom slučaju)...iz teksta Feđe Gavrilovića