Kako su zapravo nastajale katedrale? Pouka Šibenika i Korčule

Nastanak najmlađih dalmatinskih katedrala, one sv. Jakova u Šibeniku i one sv. Marka u Korčuli, proviđen je brojnim arhivskim dokumentima te, s vremenom, nadograđen sustavnim povijesno-umjetničkim analizama i interpretacijama. Stoga je geneza tih kamenih bazilika, paralelno građenih tijekom 15. stoljeća, razmjerno dobro poznata. Unatoč tome mnoga su pitanja oko povijesti njihova nastanka ostala otvorena i nerazjašnjena, a posebno ona koja se tiču samih početaka gradnje u prvim desetljećima 15. stoljeća.

Tome su pridonijele i neke tlocrtno-prostorne nepravilnosti i projektantsko-konstruktivne nelogičnosti kojima do novijeg doba nije pridavan veći značaj. Nastanak tih kamenih zdanja promatran je na podlozi prevladavajuće, ili bolje rečeno suvremene paradigme nastanka arhitektonskog zdanja po kojoj jedinstvenost koncepta i cjelovitost projekta stoji na početku svake izvedbe, a logični i racionalni slijed koraka, bez obzira na složenost i dugotrajnost same gradnje, vodi ka njegovoj realizaciji.

Nasuprot tome, u izlaganju će se preko 'analize slučaja', analize sestrinskih katedrala sv. Marka i sv. Jakova, nastojati pokazati i dokazati kako je takav 'linearan' ili bolje rečeno 'idealan model' u nastanku srednjovjekovnih katedrala prije iznimka nego pravilo, jer ne odgovara stvarnim uvjetima nastanka tih dijela, niti se njime mogu objasniti neka očito protuslovna i nelogična rješenja. Polazeći od projektantsko-graditeljske prakse srednjega vijeka i graditeljskih iskustva regionalnih sredina nastojati će se ukazati na mnogo prihvatljiviji 'etapni model' nastanka tako složenih građevina, te da je čitav proces njihova nastanka, bez obzira na raznovrsne vanjske utjecaje, već u svojoj naravi jedan veliki, često krivudavi te greškama i stranputicama popraćeni work in progres.

Predrag Marković (Pula, 10. XII. 1961.) diplomirao je 1989. godine povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je potom magistrirao 1995. i doktorirao 2002. godine. Od 1989. godine zaposlen je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojem predaje Umjetnost gotike te izborne premete iz područja umjetnosti kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka mahom vezane za arhitekturu i kiparstvo. Godine 2009. izabran je u zvanje izvanrednog profesora te imenovan predstojnikom katedre za Umjetnost romanike. Sudjeluje kao predavač i stručni suradnik na interdisciplinarnim poslijediplomskim studijima Medievistike te Hrvatske kulture, a bio je više godina tajnik znanstvenog simpozija 'Dani Cvita Fiskovića'. Stručno se usavršavao u inozemstvu, pretežno u Italiji, sudjelovao na više međunarodnih simpozija (SAD, Italija, Slovenija). Autor je sintetskog teksta o renesansnoj arhitekturi u Hrvatskoj u katalogu izložbe 'La Renaissance en Croatie'. Višegodišnja istraživanja šibenske katedrale objelodanio je u monografiji 'Katedrala sv. Jakova u Šibeniku. Prvih 105 godina' (Zagreb, 2010.) za koju je nagrađen godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske te Državnom nagradom za znanost 2011. godine. Glavna područja istraživanja: arhitektura i kiparstvo kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka.