Johnatan Roberts / Zaboravljeni krajolici

„Radujući se cvijetu, čovjek se raduje sebi.“ (Slobodan Vuličević)
„Ponekad, nakon razgovora s nekim ljudima, čovjek osjeti potrebu da prijateljski pomiluje kamen, osmjehne se drvetu i s mnogo poštovanja skine kapu pred magarcem.“ (nepoznato)

U zamjetnoj tendenciji brojnih hrvatskih umjetnika srednje i mlađe generacije da se okreću prirodi i motivima vegetabilnog svijeta u kojemu se rijetko nastanjuje ljudski lik, nazire se na prvi pogled ideja sklanjanja od današnjeg društva, ideologijâ, politike, ubrzanog života svakodnevice, gdje također prizori stradalih ljudi na vijestima u nama bude ravnodušnost, kao značajnu psihoemotivnu zaštitnu barijeru i filter. Dakle, u trenutku kada koloristička i lirska apstrakcija još uvijek kod mnogih umjetnika nisu iscrpljene, jednako se tako u zadnje vrijeme otkriva sve više djela tzv. magične prirode, hiperrealističkih, nadrealističkih, ali i nedosanjanih krajolika (duše), koji čine neku vrstu ravnoteže između svijeta ljudi i prirode, a možemo reći da su u funkciji meditativno-kontemplativnog djelovanja na promatrača.


Taj bijeg od artificijelne stvarnosti u prirodu bilježimo kroz cijelu povijest zapadne civilizacije, od antike, helenizma, srednjeg vijeka, renesanse, manirizma, baroknih veduta, cijelog spektra stilova 19. stoljeća, s jednakim intenzitetom u 20. stoljeću, čak i u fragmentima apstraktne umjetnosti. Priroda je za umjetnike i dalje važna riznica nadahnuća, ali i ultimativno očitovanje Boga u prirodi (deus in terris), što nas istovremeno zbunjuje, prestravljuje i umiruje. U svojim zapisima, hrvatski slikar Slobodan Vuličević, pridruženi član Gorgone, često je pisao kako su i „priroda i umjetnost umu neobjašnjivi, a duhu utjeha“ ili kako „miris biljaka, njihova tajna korespondencija sa svijetom, nema ništa manje značenje od ljudskog uma i duha“. Takve misli ne odražavaju mizantropski svjetonazor, već se od ljudskog društva zaista moramo često odmoriti – posebice od raznih „prijateljskih“ energetskih vampira – stoga su i brojni pjesnici često ukazivali na motiv šume kao simbola duhovnog čišćenja, preobrazbe i obnavljanja, jer „onaj tko voli šumu, voli i slobodu drugih ljudi“ (S. Vuličević).

Slikar Johnathan Roberts bez kompromisa već cijelo desetljeće kontinuirano radi na složenim kompozicijama prirode, vlastitom zrcalu idealne utopije, gdje se reflektiraju savršenstvo i tajna Prirode. Iako u pravilu polazi od motiva biljnog lista i sićušnih cvjetova, slikar iz njih razvija vrtložne i kompleksne vegetabilne strukture koje nisu standardni hommage prirodi, već prirodu doživljava kao vrhunski temeljni princip u kojemu se očituje savršenstvo više svemirske kreacije, a ne samo ljepota svijeta u ovoj našoj dimenziji. Na Robertsovim slikama pulsira mikrostvarnost i mikrosvijet prirode, od razine mikroskopski gledanih biljnih preparata do gibanja tvari na razini molekula. No, on ne teži empirizmu i naturalizmu prirodnih znanosti na tragu 19. stoljeća, već je bliži novijoj ideji kako se u prirodi nalazi kompleksna (božanska) subatomska matrica koja duboko prožima Svemir i druge galaksije. Za brojne istočne religije i duhovna učenja Dalekog Istoka, cvijeće i biljke ostvarenje su najviše ljepote Božje kreacije, materijalni znak apsolutnog savršenstva Stvoritelja.

Jednom sam već primijetila – s čime se umjetnik slaže – kako se u njegovim slikama ne radi samo o nadrealnoj matrici koja je posljedica njegove podsvijesti, mašte i snova, već o lucidno i racionalno formiranim vegetabilnim fragmentima u obliku spirale i spiralnog kretanja, principu po kojemu se energija stvaranja očituje u cijelom Svemiru: od struktura puževe kućice, oblika biljaka, lišća i cvijeća, dvostruke zavojnice ljudske DNA, izgleda naše Mliječne staze, odnosno, razmjera Zlatnog reza. Neke će nas Robertsove slike asocirati na složene morske biljne i životinjske organizme, strukture koralja, mahovine, lišajeve, mrežu ljudskih neurona pa čak i polarnu svjetlost.

Jedna od njegovih recentnih slika u velikom formatu donosi motiv ležećeg ženskog akta, sumersko-babilonske božice Ištar, u funkciji ženskog elementa plodnosti, seksualnosti, izvora života i rađanja, gdje je Ištar alegorijski prikazana u proljetnoj prirodi sa simbolom sunčevog diska, odnosno, dualnog karaktera višekrake zvijezde Danice i Večernjače koja spaja zemlju s nebom i podzemljem (zmija-zmaj). Upravo će ta slika potvrditi iznimnu kompleksnost, ali i zanatsko umijeće slikara – dopuštamo i komentar pseudokonzervativne, farizejske društvene stvarnosti – gdje raskošni lik božice Ištar, inače personifikacije zvijezde / planete Venere, u memoriji automatski povezujemo sa slavnim povijesnim prikazima Venere, poput Giorgioneove spavajuće Venere ili Tizianove urbinske Venere. Emancipatorski karakter slike sadrži u sebi decentan feministički stav, ali u nju je ugrađen i element prepuštanja i pasivnosti ženskog principa, nužnog za balans stvaralačkog principa u Prirodi i izmjenu godišnjih doba. Jer ne bez razloga i za nadrealiste je „ženski akt esencijalni dio poetičnosti djela“ (Paul Delvaux), ili žena generalno, kao ključ tajne ljubavi i energije novog rađanja / inicijacije (Breton, Ernst, Mabille).

Izvan svih stilskih kategorija, na granici figuracije i apstrakcije, Johnathan Roberts stvara kompozicije koje se opiru bilo kakvoj jednodimenzionalnoj interpretaciji. Istovremeno vrlo ekspresivne, pred nama su dinamične kompozicije, čija unutrašnja logika rasta i pulsiranja može kod promatrača izazvati i op-artistički efekt površine. Na različitim udaljenostima promatranja, Robertsova platna otkrivaju sasvim drugačija lica, zrcaleći maniristima tako divan koncept čudâ ili meraviglia! One su pune cvjetne i biljne kaligrafije koja nam poput sveprostiruće  - i sveproždiruće bujice biljnog tepiha – ukazuje na snagu Prirode. U njihovim se mikrofragmentima kriju male biljne mandale, ali i daleki odjek čarobne atmosfere magičnih pejzaža Henrija Rousseaua. Potrebno je duže promatrati Robertsove slike da bi se u njima zapazili taj fini kontrast i prirodna nadopuna: između stvaranja i razaranja; između renesansnog načela organiziranog pejzaža, mikrofiguracije biljaka i drveća (Paolo Veronese, Giorgione), i utjecaja koji istovremeno grade i razgrađuju pojam klasične slike, boje i svjetlosti na njoj, poput 19. stoljetnog poentilizma i divizionizma Georgesa Seurata, Paula Signaca s početka 20. stoljeća, fauvizma Andréa Deraina, ali i postimpresionističkog rukopisa Pierra Bonnarda iz druge polovice 30- ih godina prošlog stoljeća, gdje također pratimo slikanje i odvajanje boje točkicama ili malim kratkim potezima.

To je veliki, kompleksni amalgam, ozbiljna sinteza stilova i morfologijâ koja je danas vidljiva u slikarstvu Johnathana Robertsa. Neki će njegove slike prepoznati kao biljne portale u druge dimenzije nevidljive stvarnosti, u nekima ćemo prepoznati sjetu i nostalgiju kojom se umjetnik referira na izgubljeni raj otete zemlje indijanskih plemena, no neupitno ćemo ih osjetiti kao veliku odu Prirodi i zakonima cikličkog obnavljanja, ili metaforički, vjeru u obnavljanje spaljene zemlje, i trajni feniksovski princip dizanja iz pepela.
Iva Körbler

Johnathan Andrew Roberts rođen je 1974. u gradiću na Floridi, SAD u blizini Orlanda, a zadnjih četvrt stoljeća je slikar i umjetnik. Kao dječak često je posjećivao muzeje Metropolitan i MoMa u New Yorku, što je u kombinaciji s kasnijim proučavanjem prirode i znanosti uvelike utjecalo na njegovu umjetničku inspiraciju. Studirao je povijest umjetnosti i filozofiju estetike na University of Georgia u američkoj državi Georgiji.
Nekoliko godina proveo je i kao direktor boutique hotela na jadranskom otoku Šipanu gdje je redovno organizirao izložbe poznatih hrvatskih umjetnika te kroz sponzorstva poticao rad lokalnih umjetničkih udruga i projekata (Ljetna Škola Filma Šipan te Likovna kolonija Šipan).

Kao jednog je od osnivača neprofitne udruge Zagreb Art Kolektiv (ZARK), posebno ga zanima upotreba novih tehnologija za povezivanje umjetnika, znanstvenika, IT i poslovnih stručnjaka u različitim akcijama kulturnog, obrazovnog i društvenog boljitka, a na dobrobit lokalne zajednice. Neki od dobrotvornih projekata na kojima John sustavno radi su: projekt umjetničko-filmskih događanja za djecu s ciljem sakupljanja pomoći za Dječji dom u Nazorovoj; serija zidnih slika na palijativnom odjelu dubrovačke bolnice Medarevo; kreativne radionice za djecu u Klinici za dječje bolesti, osobe s invaliditetom te izbjeglice i azilante koji se trenutno nalaze u Zagrebu. Jednom mjesečno, Johnathan održava besplatne kreativne radionice za djecu i odrasle u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Johnathan trenutno radi kao direktor tvrtke Sekvoja centar za jezične i kreativne usluge. Živi u Zagrebu sa suprugom i kćerkom.