Predstava 'Neckar' Kazališne grupe Punkošipak, čija je središnja tema obezglavljeni umjetnik, održat će se u subotu, 24. svibnja, u 19,30 sati, na 1. katu Centra mladih Ribnjak. Ulaz na predstavu je slobodan! Predstava je odabrana za sudjelovanje na Međunarodnom festivalu amaterskih kazališta FITAG u Gironi (Španjolska) koji se održava krajem kolovoza ove godine.
vrijeme: 24.05.2014. 19,30 h
mjesto: Zagreb; Centar mladih Ribnjak, 1. kat, Park Ribnjak 1
Režija: Irena Boćkai
Izvode: Monika Baotić, Juraj Barkić, Irena Boćkai, Gabriela Krtalić, Vilim Ostović, Ivan Tudek, Daniel Varela
Scenografija: Ivan Tudek
Ton majstorica i voditeljica svjetla: Ksenija Rožman
'Neckar' je likovno-scenski projekt koji se dotiče pjesništva našega avangardnog pjesnika Drage Ivaniševića (1907.-1981.) i njemačkoga romantičarskog pjesnika Friedricha Hölderlina (1770.-1843.), ali i obezglavljenosti koje nameće struktura društvene prisile. Motive iz Ivaniševićevih pjesama postavljamo na scenu u formi fizičkoga teatra. U predstavi koristimo životinju kao simbol pa se na sceni pojavljuju skulpture labudova odsječenih glava. Simbol obezglavljenih labudova u predstavi upućuje na tankoćutnost umjetnika koji se na ritualan način lišava provjerenih formula i statusnih simbola koji će ga plasirati u sam vrh društveno prihvatljivih, krajnje prostituiziranih obrazaca ponašanja. Također, Neckar referira na izvedbu samu. Jezik je izvedbe autoreferencijalan; on je samokritički i autodidaktički stroj koji nas preispituje, baš kao što Jon McKenzie preispituje izvedbene prakse. Naslov njegove knjige (Izvedi – ili snosi posljedice) izravni je citat Forbesove naslovnice na kojoj dominira muški lik, a kuka štapa zavijena oko njegova vrata upućuje na prijeteću gestu i mogućnost „eliminacije“. Grafičko rješenje Forbesove naslovnice igra na podudarnost kazališne i rukovodilačke izvedbe. Naime, dizajn naslovnice simbolično korisi štap sa kukom, kakvim su se na vodviljskim izvedbama na početku dvadesetoga stoljeća povlačili s pozornice glumci koje je publika izviždala. McKenzie upozorava na činjenicu da izvedbu treba shvatiti kao stratum moći i znanja koji se upravo profilira te da će izvedba u 20. i 21. stoljeću biti ono što je u 18. i 19. stoljeću bila disciplina, to jest ontopovijesna formacija moći i znanja. Izvodimo, dakle jesmo! Obezglavljenost je sveprisutna, a naše postojanje u besramnom, neartikuliranom i besplodnom tapkanju, „oponašanju“ i stalnom umnažanju loših odluka, nikako ne vodi na pravi put. U skladu s tom tvrdnjom, izvedba kulminira autoironijskim poklikom. (Irena Boćkai i Ivan Tudek)
