Izložba Vlahe Bukovca i Ane Požar Piplice u Muzeju Lapidarium

Izložbe su ostvarene u sklopu ciklusa "Upoznajmo hrvatske muzeje" i međumuzejske suradnje Muzeja Lapidarium i Umjetničke galerije Dubrovnik, uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Novigrada i Grada Dubrovnika.

VLAHO BUKOVAC – PORTRETI OBITELJI 
iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik
Radovi Vlaha Bukovca brojnošću, kvalitetom i značajom zauzimaju izuzetno mjesto u zbirci moderne i suvremene umjetnosti Umjetničke galerije Dubrovnik, te se predstavljanje ovog utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva, čija se djela nikada nisu izlagala u Novigradu, nametnulo kao prva ideja u promišljanju međumuzejske suradnje s Muzejom Lapidarium. Zbog prilagodbe manjem prostoru Muzeja Lapidarij odabrana je specifična i intimna tema portreta članova uže Bukovčeve obitelji iz cavtatskog i praškog perioda koja uključuje portrete žene Jelice, kćeri Marije, Jelice, Ivanke i sina Aga.
Portreti cavtatskog perioda uglavnom su rađeni u pleneru, uz prisustvo jarke dnevne svjetlosti u svijetloj paleti u kojoj dominiraju bjeline. Portreti praškog perioda kada se slikar povukao u osamu uglavnom su rađeni u interijerima, a najčešći modeli su mu kćeri Marija, Jelica i Ivanka u trenucima učenja i odmora. Zanimljivo je da kćerke Jelicu i Ivanku Bukovac, koje su bile prve žene studentice na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, s neskrivenim očinskim ponosom, prikazuje s ikonografskim atributima njihove slikarske vokacije - Jelicu u atelijeru u činu slikanja, a Ivanku s kistom, u zamrljanoj slikarskoj kuti. Na izložbi su zbog usporedbe izložena i dva djela Ivanke i Jelice Bukovac i to njihovi autoportreti.

ANA POŽAR PIPLICA - “Otisci vremena”
Ploče (objekti ili skulpture) od voska Ane Požar Piplica nastale su u dužem vremenskom rasponu od 1999.-2017. godine, ali su na neki način postojale i prije nego su salivene. Naime,  njihove dimenzije su zapravo dimenzije nekog upotrebnog predmeta iz prošlosti koji je umjetnica upotrijebila za kalup, dok je njihovo tijelo vosak od svijeća skupljen po samostanima i crkvama u kojima umjetnica radi na restauratorskim poslovima. Ploče tako  imaju opipljivo tijelo prošlosti s utjelovljenom mišlju o krhkosti i promjeni - vosak je fragilan, loman, podložan oblikovanju. Ploče nose i vidljive tragove vremena - pojedine ploče su se boravkom na zidovima galerijskih prostora iskrivile, neke su pukle prilikom transporta, te su naknadno restaurirane, a ponekad je propadanje uračunato u proces izlaganja - primjerice prilikom postavljanja ploče Mogu li ostati u prozorski okvir na otvorenom, na Pustjerni, jednom od najstarijih, ali zapuštenih dubrovačkih prostora unutar povijesne jezgre. Ploče od voska tako u sebi implicitno sadrže ideju vremena, a na neke  od njih umjetnica u tautološkoj maniri ispisuje riječ „vrijeme“.
„Istovremeno“ kao naziv izložbe, po mom mišljenju, funkcionira na više razina; na onoj najjednostavnijoj objašnjava činjenicu da su radovi u istom prostoru kao i radovi Vlaha Bukovca jer je izložba umjetnice postavljena u sklopu međumuzejske suradnje kojom se kroz rad jednog autora/ice predstavljaju zbirka Umjetničke galerije Dubrovnik i suvremena dubrovačka scena. Zanimljivo je da je jedna od ploča nastala kada je umjetnica radila prostornu intervenciju u Bukovčevoj rodnoj kući u Cavtatu, a dvobojnom površinom s pigmentima boje zapravo predstavlja hommage zidnim slikarijama koje je umjetnik kao sedamnaestogodišnjak radio u svojoj rodnoj kući.  „Istovremeno“ predstavlja i intervenciju umjetnice u zbirku Muzeja Novigrad, odnosno u lapidarij u kojem se čuva predromanička kamena plastika, te se ostvaruje dijalog i kontarstiranje fragilnih ploča od voska naspram fragmenata crkvenog namještaja rađenog od čvrstog materijala odnosno kamena (istarskog vapnenca) koji je preživio tolika stoljeća.
Sama umjetnica reći će da vosak kao materijal najbolje utjelovljuje misao o nestajanju, a nestajanje koje implicira vrijeme potvrđuje se propadanjem i dokidanjem materijalnih stvari. Negdje opet na tragu „istovremenog“ koegzistiraju u radovima od voska materijalne tvari (kalup, vosak) i supstance koje se opiru nestajanju, a koje su naznačene natpisom bilo da je riječ o priči, sjećanju, snu, molitvi, pojmu. U medijskom smislu, ploča je istovremeno objekt, skulptura, ali zapisom ulazi  u polje pisane riječi gdje umjetnica razvija različite inačice od stilizirane varijante vlastitog rukopisa do precizno urezane rimske kapitale. Istovremenost primijenjena na rad je mnogoznačnost, ploče od voska su amalgami materijalnog i duhovne supstance, vosak koji se, kako proceduru objašnjava umjetnica, ne može lijevati u slojevima već se odjedanput izlije postaje upravo nositelj različitih slojeva značenja.
„Istovremeno“ se odnosi i na postav i ideju recentnog videorada „Domjenak u Muzeju suvremene umjetnosti Pelegrin“ (2018.) koji umjetnica izlaže unutar pravokutne prostorije gdje se čuvaju fragmenti predromaničke plastike, te se nematerijalnost videoprojekcije suprotstavlja čvrstoći kamena. U videoradu se predstavlja okupljanje grupice prijatelja na svečanom domjenku u potpuno devastiranom hotelu Pelegrin izgrađenog ranih šezdesetih godina u Kuparima u Župi Dubrovačkoj i stvara začudna situacija, u kojoj se snimke druženja, ispijanja vina kombiniraju s hipnotičkim kretanjem ambijentom koje simulira život unutar pustoši ambijenta.
Videorad na neki način predstavlja nastavak intervencija Ane Požar Piplica u građevine i prostore koji nestaju. Primjerice, u ranom videoradu nazvanom Šumske ulice (2004.) autorica je tijekom dugog perioda snimala kretanje putovima između obradivih površina, koji su nekada bile žile kucavice konavoskog kraja, a kojih je sve manje. U videoradu Ima li razloga za slavlje (2008.) cjelodnevnim boravkom koji uključuje predavanje, večeru i druženje grupice ljudi oživljava napušteni konavoski ljetnikovac, te snimkom s obrnutim kretanjem vremena sugerira vremenski čvor i miješanje sadašnjeg trenutka s otiscima vremena u prostoru.
Nestajanje, iščezavanje materijalnih stvari koje umjetnica tematizira nabrojanim radovima i svojim pločama od voska, te propitivanje otisaka vremena u ovom zabilježenom susretu s hotelom Pelegrin, koji najvjerojatnije samo čeka svoje rušenje, dobivaju svoju epsku varijantu. Ovog puta riječ je o drugačijim – kako sama umjetnica kaže sintetičkim materijalima koji propadaju na drugačiji način i koji se poput intimističkih gabarita kamenih ljetnikovaca ne mogu romantičarski stopiti s prirodom, o većim dimenzijama građevine koju umjetnica u vizionarskom duhu naziva hipotetičkim muzejom suvremene umjetnosti. Crno-bijele snimke usporenog kretanja kroz ruševine, ritmiziranje kretanja s blagošću i sugestivnom ljepotom prirodnog okruženja (župska vala) koje se otkriva u pogledu s gornjih katova hotela, cikličko i raspršeno grupiranje ljudi prema unutarnjem dvorištu hotela, usponi i spuštanja s monumentalnih stubišta u usporenim pokretima koji nemaju svoj svrhovit slijed, sve to, u kombinaciji s ljepotom vizura stvara jedan mantrički, nadrealni naboj. Ruševine postaju iluzija, a kretanje dobiva primat; supstance koje se opiru nestajanju susreću se i opet utiskuju u prolaznost materijalnog. /Rozana Vojvoda

Izložba je otvorena do 19. 11. 2018.
 
http://www.muzej-lapidarium.hr/
https://www.facebook.com/MMLapidarium/