Izložba Vedrana Ružića u Gradskoj galeriji Crikvenica

Ervin Dubrović: Wagner i Skrjabin

Vedran Ružić je već dobro poznat kao glazbenik i slikar. Kombinacija koju viđamo rijetko, a još rjeđe viđamo spoj glazbenog i slikarskog u zajedničko, jedinstveno umjetničko djelo. Zapravo se radi o korištenju još raznovrsnijih umjetničkih izraza, jer svoje likovne nastupe Ružić, osim promišljenom glazbenom podlogom, rado zaokružuje videom.
Ako se prisjetimo njegove geografske širine djelovanja i umjetničke širine interesa koji ga potiču u radu, onda njegova ostvarenja moraju privući pojačanu pažnju. Rado se kreće i Njemačkom i Nepalom, dakle i berlinskim Alexander Platzom i podnožjem Himalaje. Moglo bi se gotovo reći i kopnom i nebom. No osim svjetskih širina i nedosežnih prostranstava poticajan mu je i najuži zavičaj – kojega bi mnogi samosvjesni umjetnici rado potisnuli i prikrili. I Volosko i Zvoneća, vološćanski mandrać i zvonejske njivi, zna s naročitom lakoćom uključiti u svoja djela, pridodajući im i osobnu i zavičajnu dodanu vrijednost i lokalnu boju.
Ružić vrlo neposredno reagira na vrijeme i prostor, na upravo ovaj trenutak u kojem se upravo ovdje i sada odvija život ispunjen mnogim sadržajima, koje treba samo akcentuirati i artikulirati. No to mu nimalo ne smeta neobičnoj sposobnosti da istovremeno bude u Zvonećoj ili Voloskom i da putuje nakraj svijeta; da radi u svom atelijeru i da mu misli lete svemirskim daljinama.
Takva mu je i izložba koju je posvetio Richardu Wagneru i Aleksandru Skrjabinu, glazbenicima koji se oslanjaju na velike povijesne mitove i koji žele proširiti svoje djelo preko granica glazbe, pretvoriti je u sveobuhvatno umjetničko djelo. Toj je težnji usmjeren i Vedran. Iako je prije svega jazz glazbenik to mu ne ograničava glazbeni ukus. Wagnerov Prsten Nibelunga i Skrjabinov Okovani Prometej djela su od kojih polazi u ostvarenju ove izložbe. Iako su njegove slike, kojima i naslovi podsjećaju na Nibelunge i Siegfrida, svaka za sebe zaokružena cjelina, još veću snagu imaju u kontrapunktu koji čine „Wagnerov“ slikarski ciklus i „Skrjabinova“ skulpturalna kompozicija. Ekspresivne, ali pretežno apstraktne „svemirske“ slike podsjećaju na Wagnerovu širinu i na njegovu maestoznu glazbu, a skup lanaca koji rastu iz zemlje priziva Skrjabinova Prometeja i njegovu volju da se oslobodi okova tradicije.
Ružić se iskazuje i naročitom komunikativnošću i sugestivnošću, naročitom ekspresivnošću i naročitim plasticitetom, koji također nisu svojstveni mnogim umjetnicima. U svojim konceptualnim instalacijama uspijeva zadržati i naglašenu likovnost te održati vezu s širokim krugom publike kojom ne isključuje ni ekskluzivne konceptualističke krugove. U svakom slučaju i Wagner i Skrjabin i Ružić ovom su izložbom na dobitku.