Izložba Tonija Meštrovića u Osijeku

U središnjoj dvorani galerije Waldinger, Toni Meštrović smjestio je dvije nasuprotne projekcije otoka gotovo jednakog trajanja. Jednakog naziva “O-tok”, snimljeni prizori nastali su u razmaku od deset godina. Jedna projekcija prikazuje otok Maltu, sniman 2015. godine, a druga otok
Macaknara iz 2005. Suprotstavljanjem dva prizora i njihovim povezivanjem umjetnik ih postavlja u međuodnos koji mu omogućava istražiti nekoliko pitanja, a tiču se medijatiziranog krajolika, teme otoka i pitanja medija videa.

Otok kao mjesto izolacije i mira, dio kopna okružen morem u povijesti, književnosti, filozofiji, vizualnoj umjetnosti ili filmu mjesto je umjetničke inspiracije, refleksije i istraživanja, te omogućava posredovanje kompleksnih odnosa čovjeka i prirode. Prizori otoka Malte i Macaknare temelje se na promatranju i donose osobnu poetiku fizičkog i mentalnog “krajolika”.

Kao što govori naslov izložbe i naziv oba video rada - “O-tok” a temelji se na grafičkom razlaganju riječi otok na kružni oblik slova “O”, te protok o kojem svjedoči drugi dio riječi “-tok”, cirkularnost forme, kao i cikličnost ponavljanja Toni Meštrović ističe kao koncept koji ga navedenim radovima zanima istražiti.

“U ovim radovima (kao i u nekim drugim: A Blue Note, Lanterna, hOrizont, Vertigo, Continuum Continuus #1...) moj interes je baziran na konceptu kružnosti koja se ovdje manifestira u svim aspektima rada: nazivu rada, obliku objekta otoka, kružnoj formi loop-a, kružnoj rotaciji zvuka u surroundu.” – tvrdi umjetnik.

Snimani iz različitih planova, rakursa i perspektiva dva prizora otoka oblikuju medijatizirani prostor između kopna i mora koji se opisuje točkom gledanja, pokretima kamere, jedinstvenim zvukom koji ih obavija. Osim toga posredovani prirodni okoliš otoka i njegova medijska reprezentacija određuju se u različitom vremenu nastanka djela. Ne radi se toliko o razlikama u pitanju krajolika ili geopolitičkih situacija, već prepoznavanju niza sličnosti. Jedinstven i prepoznatljiv prostor Mediterana unatoč geografskoj i vremenskoj distanci reprezentira izolaciju koju omogućava forma otoka, a paralelne projekcije između niza detalja ukazuju na razlike pogleda, umjetničkog postupka, kao i različitih pozicija subjekta. S jedne strane u prizorima koji predstavljaju otok Maltu jedno od osnovnih sredstava izražavanja su klizeće kretnje kamere, koje gotovo opisuju kružni obalni prsten, rubove otoka i mjesto su susreta otoka i mora.

U drugom je prizoru kamera statična, izrez kadra uokviruje otok, a pokret primjećujemo unutar slike, kao pokret snimanog objekta, pa stječemo dojam kao da se pokreće sam otok. Kontinuitet prizora omogućen je medijskom manipulacijom i animacijom niza fotografija. Upravo u skokovima i lomovima slike, glitchevima, u montaži, otok se doima pokrenut poput zvrka.

U razlikama medijske i tehnološke prirode koje govore tehničkim postupcima, prirodi medija i protoku slika, razlikama između realnog, stvarnog i medijski manipuliranog ostvaruje se prostor medija sa pripadajućim umjetničkim jezikom. Tehnika i manipulacija, kod kronofotografije, u montažnim postupcima i začudnim rješenjima od avangardnog filma, do suvremene kompjutorske animacije, imaju isto polazište i isti cilj, dati statičnom predlošku vremensku dimenziju, koja se manifestira u pokretu. Vrijeme koje nastaje u tom vremensko - prostornom pastišu, vrijeme je simulacije, hibridno vrijeme.

U prostoru galerije, između dvije projekcije, apsorbirajući protok slika, uronjen u zvukove prirode, šum morskih valova i zvuk vjetra, suvremeni promatrač nalazi se podjednako uronjen u medijatiziranom prostoru i vremenu. Karakteristične za suvremenu vizualnu kulturu, multimedijalne instalacije transformiraju fizičke prostore u ambijente ispunjene slikama iz projektora, stvarajući nove vizualne i zvučne uvjete. Uronjeni u projekciju, u prostor koji ispunjavaju slike iz projektora, osjećamo se kao da smo uronjeni u iluziju ili fikciju. Projekcije otoka privremeno stvaraju novi prostor dok dokidaju granice stvarnog prostora galerije, iluzioniraju zidnu plohu na koju se projiciraju, a arhitektura postojećeg fizičkog prostora transformira se u perceptivno polje. Branka Benčić