Nakon nedavnog predstavljanja u Rijeci, izložba Tomislava Pavelića, '100 pokušaja (da se promijeni sve) / Videodokumenti o neodustajanju', otvara se u petak, 9. svibnja, u 20 sati, u osječkoj Galeriji Kazamat. Na izložbi će umjetnik izložiti drugih šest videa i jedan zvučni rad, koji se mogu razgledati do 30. svibnja.
vrijeme: 09.05.2014.
mjesto: Osijek; Galerija Kazamat, Jagićeva 2(Tvrđa)
Izbor može poslužiti kao promatračnica za njegove dosadašnje umjetničke preokupacije i detektor promjena – nekoć prisutne kućne teme samoće i zajedništva, izostanka identiteta i potrage za njim sasvim su nestale iz vidokruga novijih radova. Serija 100 pokušaja najavljuje da disfunkcionalnost egzistencije izlazi iz fokusa, a nadomješta je mogućnost ostvarenja iscjeljujuće sreće. Ipak, naslov u kojem osjećamo podsmijeh i autocenzuru, čini naše dojmove upitnima.
Koristeći frazu kojom izražavamo emociju uzaludnosti – sto puta sam nazivao, sto sam puta rekao, ostavlja nas u nedoumici – je li riječ o ciničnom prokazivanju stvarnosti (i definitivnom odustajanju) ili o namjernom zavaravanju, namjeri da nas drži u nesigurnosti preispitivanja o čemu se tu uistinu radi? Stvar je osobnog nagnuća čemu ćemo se prikloniti, no zbog činjenice da ne ulaže minimalan napor u preciznost zaključaka i prepušta se površnim procjenama svakidašnjega govora, sasvim je prihvatljivo da 100 pokušaja da se promijeni sve objavljuje izmirenje s pukim postojanjem, najavljuje oslobođenje od postizanja bilo čega apsolutnog.
U svakom pojedinom videu bez prestanka ponavlja jednu jedinu radnju – leži, hoda, ljulja se, diže obrve, skače i puše, promašujući tako svrsishodnost i dokazujući izdržljivost. Stoga 100 pokušaja možemo shvatiti kao napad na utočište idealizma u kojem je još nedavno priželjkivao pronaći skrovište (Plamen sam, ja sam sâm; Božić, jaslice iz vremena 2005.–2007.). Ne nalazeći ga, sklon je napustiti društvo zaraženo klicom napretka i znanja, kada bi zamjena bila moguća. Umjesto toga, traga za načinom da se odmetne smislu, a da se s njim ne sudari, nekako mu doskoči sa strane, u dokolici raspuhujući maslačak, mičući ušima, skačući u more. Automatizmom, kakva su njegovali nadrealisti.
Bezrazložno, kako su htjeli dadaisti. Zbog toga se posjetitelj možda susretne s déjà-vu situacijom, doživi zrcalnu identifikaciju ili ostane sasvim ravnodušan prema autorovim temama. Na to neće utjecati samo gledateljeva osjetljivost na određene teme, nego i postupak snimanja. Uhvaćena u običnosti svakodnevice, kamera kao da ne bira, već ili iz ruke u slobodnom hodu nehotice hvata neplaniran i nedotjeran kadar ili ga, češće, fiksira, ne mijenjajući rakurs. U oba slučaja stječemo dojam da pratimo hladno mehaničko oko, objektivni objektiv, u čemu Tomislav Pavelić ne sudjeluje. Ne računajući loop za predvođenje na izložbama, montaže nema – kamera prenosi realno vrijeme, bez minimalnog posezanja u snimljeno. Zbog prevlasti objektiviteta kamere, dogodi se preokret – osjećamo da je upravo kamera autorov rukopis. Isprva hladna, zatim angažirana, kamera naznačuje obrat u autorovu promatranju ukupnosti bivanja. U njoj je upisan njegov pogled, a ne samo u ponavljajućim prizorima koje nam podmeće da bi nas obeshrabrio, računajući da ćemo nasjesti na prvu loptu i uznemiriti se besmislom, umjesto zakoračiti u pomirenje (sa svime). Nagrada ide najustrajnijima.Kustosica izložbe: Sabina Salamon
