U četvrtak, 17. siječnja, u Galeriji Michaela Stock u Beču, otvara se izložba Tomislava Gotovca i Sandra Đukića pod nazivom 'Speak Quietly'. Izložba prezentira zanimljivu usporedbu rada dvojice naoko različitih autora, avangardnog filmskog i likovnog umjetnika Tomislava Gotovca (1937. – 2010.) i medijskog umjetnika Sandra Đukića (1964.).
vrijeme: 17.01.2013.
mjesto: Beč; Galerie Michaela Stock, Schleifmühlgasse 18
Premda Gotovca i Đukića dijeli veliki generacijski odmak, neke zajedničke teme i umjetnički senzibilitet pokazuju veliku bliskost u idejama i konzekventnom kreativnom radu.
Gotovac će na izložbi biti predstavljen presjekom fotografskog opusa koji dobro reprezentira njegov poznati radikalni stav da nema razlike između života i umjetnosti. Fotografska serija Glave 1960. (1960.) označava sam početak njegove karijere: radi se upravo o prvom umjetničkom djelu koje je tada dvadesettrogodišnji zaljubljenik u film inscenirao kao posvetu francuskim filmskim stvaraocima. Dvije godine kasnije nastaje serija Udisanje zraka snimljena na snijegom pokrivenom Sljemenu isti dan kada i znatno poznatiji rad Listanje Elle-a.
Udisanje zraka, tu primarnu ljudsku aktivnost, umjetnik 'izvodi' pred nekolicinom prijatelja i bilježi fotografskom kamerom, stvarajući rani primjer body arta. Glave 1970. (1970) evidentiraju fizičku transformaciju umjetnikovog lica izvedenu šišanjem i brijanjem u formi nalik na policijsku fototeku. U seriji fotografija Tri majmuna (ne čujem, ne vidim i ne govorim) (1979.) Gotovac na duhovit način iznosi kritiku opresivne političke prakse i (auto)cenzure slobode izražavanja. Fotografija snimljena 1988. godine za vrijeme izvedbe egzibicionističkog performansa u Galeriji suvremene umjetnosti naslovljena je Govori tiho, ali uvijek uz nogu drži batinu, što je slobodna parafraza poznate izjave američkog predsjednika Theodore Roosevelta ('Speak softly and carry a big stick; you will go far').
Ako postoji poveznica među izloženim Gotovčevim fotografskim radovima, to je svakako prikaz umjetnikovog tijela koje je centralni motiv i njegovo osnovno sredstvo za rad. Gotovac je u našoj kulturi prepoznat kao radikalni pionir body arta i performansa a u mnogim je slučajevima realizirao djela vremenski podudarna sa radovima znatno poznatijim autorima na internacionalnoj sceni.
Upravo se to opće poznato tijelo Gotovca–performera našlo u fokusu rada Body Scan (2005.) Sandra Đukića. Đukić je stvorio intimni portret umjetnika sastavljen od 510 fotografija kao svojevrsni vizualni 'arhiv' njegovog tijela. Taj je arhiv naknadno digitalno transformiran u film koji se na izložbi prezentira u formi video objekta i knjige umjetnika.
Đukić o tom radu govori: Napraviti portret Tomislava Gotovca značilo je snimiti njegovo tijelo. Obratite li pažnju, vidjet ćete da svaki detalj snimljenog tijela na određen način oslikava totalitet i osobnost Tomislava Gotovca. Govoreći o narativnoj razini rada, ovakav pristup omogućio je da Tomislav za vrijeme snimanja odglumi cijeli niz svojih uloga; režisera, poklonika filma, patnika, pokajnika, ljubavnika, ratnika, mislioca...Ovo djelo je sjajan primjer kreativne suradnje dvojice umjetnika, što je jedna od temeljnih karakteristika Gotovčevog radnog postupka. Naime, umjesto uobičajene pozicije kada fotograf uzima aparat i snima svijet oko sebe, Gotovac primjenjuje filmski postupak, mijenja ulogu i postaje režiser, scenarist i glumac na fotografijama koje snimaju suradnici u umjetničkom procesu.
Paralelno s izložbom u Galeriji Michaela Stock u obližnjem prostoru Kunsthalle Wien project space kontinuirano će se prikazivati kritička retrospektiva Gotovčevih filmova. Na programu su njegovi ključni eksperimentalni filmovi Prije podne jednog fauna (1963.), trilogija Pravac, Plavi jahač, Kružnica (1964.), Glenn Miller I (1977.), Glenn Miller 2000 (2000.), I confess I am Billie Holiday / Straža na Rajni (2000.) i Dead Man Walking (2003.).
