Multimedijalna izložba Tijelo kao prostor Filipa Anića i Katarine Kovčalije otvara se 20. siječnja u Galeriji Događanja Centra kulture na Peščenici. To je ujedno prva izložba kojom se na početku 2025. predstavlja novi smjer u komunikaciji sadržaja programa Galerije prema publici - novi vizualni identitet kao i seriju komunikacijskih tiskanih i online materijala.
vrijeme: 20.01.2025. -
mjesto: Zagreb
Novi vizualni identitet potpisuju dizajnerice Maja Kolar i Josipa Tadić.
Grafička stilizacija vizualnog identiteta preuzeta je iz poznatog motiva zidnog murala Otona Glihe, kojeg je u Centru za kulturu KNAP, na dva mjesta, moguće vidjeti uživo. Kroz postepenu nadogradnju, identitet će komunikacijski osuvremeniti rad Galerije te se realizirati kroz seriju tiskanih i digitalnih materijala, prateći programske smjernice voditeljice Galerije. Uz predstavljanje radova autora, kroz godišnji izložbeni program, tu su i Program vizualne kulture te Studio održivog znanja, aktivacija arhiva Galerije te praćenje i oblikovanje materijala koji se odnose na rad Kazališta i sveukupnog Centra KNAP. Kod oblikovanja novog kataloga, posebna pažnja usmjerena je na višejezičnost materijala usmjerenih publici radi čega, po prvi put, katalozi izložbi uključuju engleski i romski prijevod. Audiovizualne sadržaje te dokumentiranje programa Galerije Događanja potpisuje Ana Opalić. Urednica sadržaja je voditeljica Galerije, Ana Mušćet.
O izložbi Tijelo kao prostor
Izložba Tijelo kao prostor ističe monumentalno uvećane detalje ljudskog tijela - koljena, gležnjeve, usne, prsa - transformirajući ga u krajolik prožet osobnim i kolektivnim, materijalnim i simboličkim. Prenaglašena blizina apstrahira tjelesnost, dok istovremeno potencira njezino ambivalentno tumačenje: koljeno i gležanj su oslonci snage, stabilnosti i pokreta, a ipak toliko krhki i potrošni - postaju simboli otpora i ranjivosti, u predgovoru piše kustos Nikola Zmijarević.
Izložene radove ne percipiramo samo kao dvodimenzionalne prikaze, već kao materijalne činjenice u stvarnom prostoru. Tu tjelesnost same slike, Katarina Kovčalija ističe u spoju delikatne podloge i monumentalnih dimenzija jantarnih kolorita, a Filip Anić materijalnost nalazi u nadrealnom spoju mekane, privlačne intime jastuka i neprirodne kontorzije lica i trupa, gotovo u duhu Hansa Bellmera. Ovakvi pristupi odražavaju Merleau-Pontyjevo stajalište da upravo tijelo predstavlja temelj percepcije svijeta te, umjesto otuđenog promatranja i nemoguće objektivne reprezentacije, nudi duboko osobno, osjetilno i emotivno iskustvo.
