Izložba slika Vice Tomasovića u Galeriji Koprivnica

Vice Tomasović pripadnik je splitskog kruga mlade hrvatske umjetnosti, rođen u Omišu 1986. godine. Diplomirao je likovnu kulturu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2009. godine. Predsjednik je Hrvatske udruge likovnih umjetnika HULU Split, osnivač i ravnatelj festivala suvremene umjetnosti Almissa Open Air u Omišu te voditelj izložbene djelatnosti splitskog Salona Galić. Kao organizator, umjetnički direktor, kustos i autor sudjeluje na brojnim umjetničkim, izvedbenim i izlagačkim programima, festivalima i manifestacijama. Dobitnik je više priznanja za umjetnički autorski rad. Živi i radi u Splitu i Omišu.

Izložba u Galeriji Koprivnica otvorena je do 8. listopada 2017. godine.
 


 
Predgovor (esej) kustosice izložbe Draženke Jalšić Ernečić:
 
Vice Tomasović: EX NIHILO (NIHIL FIT)[1]
Vice Tomasović umjetnik je koji kao medij koristi različite oblike umjetničkog izražavanja, od klasičnog štafelajnog slikarstva do izvedbenih i angažiranih medijskih formi. U tom smislu, Tomasović pripada okruženju mlade hrvatske umjetnosti splitskog kruga u kojem su umjetnički stav, način djelovanja, višejezičnost i svojevrsna hiperaktivnost, isprepleteni u konglomerat u kojem se jednaka važnost pridaje umjetničkom umijeću i društvenom angažmanu. Pritom su dosjetka, provokacija i uspostavljanje aktivnog i često hyper emotivnog dijaloga s recipijentima umjetničkog rada/djelovanja više nego poželjni. U tom smislu multitasking (hrv. višezadaćnost) i sposobnost obavljanja više istovremenih radnji i izmjenjivanje aktivnosti čine ga tipičnim predstavnikom svoje generacije sklone  vizualnom iskustvu i estetskim mjerilima virtualnih svjetova između realnog i imaginarnog. Bez obzira da li se priklanjamo teološkim ili ateističkim svjetonazorima, prizivamo znanstvenu teoriju zdravog razuma ili filozofiramo, pitanje prapočetka problematično je teisti, ateisti i skeptiku. Umjetnicima posebno. Slikar pred praznim platnom zazire od neopreznih ili pogrešnih početaka. Sporna problematičnost prestaje u onom trenutku kada se prva naznaka Ideje počinje oblikovati, u ovom slučaju na bijeloj površini slikarskog platna. Umjetnost dolazi iz Ideje, mentalne projekcije i čini se kako postoji prije namjere i prije postojanja stvarnog slikarskog platna. Tomasović se ciklusom štafelajnih slika ''Ex nihilo (Iz ništavila)'' vraća korijenima klasičnog slikarstva i usmjerava svoju koncentraciju na pitanja postanka, podrijetla i ispunjenosti prostora u filozofskom, metafizičkom i kreativnom smislu.
 
Vječnu temu dijalektičke rasprave Vice Tomasović primarno povezuje s idejom umjetničkog stvaranja, iako problem možemo kontekstualizirati na razini teologije, filozofije, fizike, metafizke, ezoterije, znanosti, sociologije, logike, psihologije… Zapravo se uvijek postavlja pitanje konteksta. Vice Tomasović preispituje logično pitanje vlastite inspiracije. Bez obzira na format, slike iz ciklusa intimni su monolozi u kojima autor sam sebi postavlja i ponavlja pitanje o tome što ga pokreće. Pritom nalazi više odgovora i upravo u toj slojevitosti pronalazi sebe kao demijurga (stvaratelja) koji iz primordijalnog stanja svijesti stvara osobne kaotične svjetove. Kao slikar, u svojem nizanju isprepletenih bića naglašava važnost filozofskog pristupa umjetničkom procesu. To ga svrstava među one likovne umjetnike koji preispituju uređenost i usklađenost estetskih principa te poruku umjetničkog djela nastoje oblikovati na mimetičkoj razini. Upravo Mimezis kao ideja vodilja stvaranja umjetničke slike model je kojeg Tomasović svjesno preuzima. Ideja nizanje dijelova slike bez pretjeranog promišljanja i planiranja u svojoj osnovi posjeduje nešto od umjetničkih postulata koji nalazimo u iluminiranim srednjovjekovnim rukopisima i prapovijesnim dekoracijama keltske i kontinentalne europske tradicije.
 
Duboka misao o postojanju Prapočetka pitanje je na koje Vice Tomasović nastoji odgovoriti svojim kozmogonijskim slikama u kojima dolazi do izražaja iskonski strah od praznine. Horror vacuii. Trenutačna misao o pitanju prostora i vremena, početka i kraja, reda i nereda, stanja stvari. Sve što počinje postojati ima svo uzrok koji nismo uvijek u mogućnosti sagledati ili dokazati sa sigurnošću zdravog razuma, iskustva i znanja, osim možda apsurda. Upravo je u apsurdu ljepota nizanja uzroka i posljedica u mreži isprepletenih bića koje Tomasović niže strpljivošću srednjevjekovnog iluminatora, razvijajući duhoviti imaginarij u kojem bi u nekoj opsežnijoj ikonografskoj i ikonološkoj studiji svake pojedine slike Freudovska i Joungovska analiza simboličke razine bila više nego zanimljiva. Vice Tomasović naglašava nepreglednost mnoštva, beskrajno ponavljanje bez početka i kraja, ukida okvir slike između realnog i imaginarnog svijeta. Kompoziciju beskonačno širi s namjerom stvaranja alternativnih modela postanka i razvoja, nove stvarnosti izvan kategorije povijesti u kojoj osjećaj protoka vremena postaje statičan. Između nereda i reda u Svemiru, Tomasović nastoji pronaći vezu i sklad. Tomasovićeva platna razvijaju usmjerene dinamične kompozicije koje se razvijaju na osnovu osi simetrije koja anticipira polazište i cilj koju su izvan površine platna određeni nizanjem dijelova i smjerom kretanja.
 
Horror vacuii kao anakrona estetika nizanja motiva i popunjavanja prostora, istovremeno priziva srednjovjekovni ornamentalni bestijarij, antičku filozofiju Epikurejaca i suvremenu kvantnu fiziku vakuuma. Horror vacuii i kvantne fluktuacije polja vakuuma. Na metafizičkoj razini, radovi predstavljaju Tomasovićevu osobnu metaforu univerzuma proizašlog iz umjetničke Ideje. Humanoidni i animalni likovi predstavljaju prijelaz između duhovnog i realnog svijeta, a u svojoj kompleksnosti i preciznosti odražavaju autorsko poimanje arhetipske slike i duhovno stanje autora. Radi se, prije svega, o narativnosti stvaranja i beskonačnoj regresiji koju na filozofskoj i spoznajnoj razini preispituju mnogi autori prije njega. U ''De Rerum Natura'' Lukercije^[2] zaključuje kako ''Ništa ne nastaje iz ničega, a spoznajom te činjenice već smo na putu kojim želimo ići'', dok se gotovo istim riječima ''Kralj Lear'' Williama Shakespeara^[3] na početku prvog čina obraća Kordeliji.
 
Lukrecije i Shakespeare samo su neki od autora na čijem tragu preispitivanja uzroka i posljedica stvara Vice Tomasović, postavljajući ista pitanja postanka o kojima raspravljaju mnogi drevni tekstovi. Autor je usredotočen na činjenicu kako svijet koji poznajemo ima svoj početak, no isto je tako uzrokovan postojanjem nečeg prethodnog. Osim duboko osobnog autorskog iskustva, radovi posjeduju slojevitu spoznajnu razinu na kojoj uočavamo zajedničko genetsko nasljeđe kreativnih procesa te neraskidive odnose između materije, forme i prirode. Iako potajno želi razumjeti uzročno-posljedične odnose i razloge vlastitog umjetničkog ''moranja'', nema ih namjeru tumačiti. Tomasović nema namjeru razumijevati razvoj svoje umjetničke ideje, nema namjeru tražiti uzroke koje nalazi u inspiraciji koja ga pokreće. Svjestan je kako je umjetnička inspiracija bezvremena i moćna. Pitanje ''Creatio Ex Nihilo'' pitanje je dogme o postojanju impulsa, energije koja nas pokreće i potiče na proces stvaranja. Vice Tomasović vjeruje u postojanje energije stvaranja koju svjesno i nesvjesno poistovjećuje s Idejom koja ga prisiljava na bilježenje tragova o vlastitom viđenju prapočetka, kozmogonije i postanka, onoga što često zovemo ''smisao života''.
Koprivnica, 5.9.2017.