Izložba slika i skulptura Šime Perića u Rovinju

U katalogu izložbe, Zidić je, govoreći o počecima Perićeva likovnog stvaranja, uz ostalo, zapisao: 'Po svojoj genetskoj strukturi, temperamentu i socijalnoj svijesti, povijesnome kontekstu, osobnome nagnuću, ambijentu koji ga definira, prilikama u kojima se snalazi – Perić se, ponajprije, čini članom momčadi, koja širi prostor novoga: kao apstraktni slikar, kao tašist, kao kaligrafist, kao informalist, kao „Krstin dečko“1, kao reprezentativac iz kruga majstorâ, koji, osim radnog prostora dijele i neke zajedničke crte (Kulmer, Kalina, Dogan, Perić…). (…) On je u taj krug ušao kao zreo slikar i, unatoč tadašnjem figuralnom idiomu, kojim se okretno služio – dakako, na način modernih – bilo je jasno da se od Ruža do Ribara, kao oblikotvorno sredstvo uspostavlja mrlja.

Ta mrlja, koju povijesna svijest prvo raspoznaje kao tvorbenu česticu slike, a potom izvodi iz impresionizma-postimpresionizma-divizionizma i kojom slikarova ruka uvježbava spontaniji rukopis, jer se gradnja imaga, slikovnoga sižea, prijevod realnih predmeta/sadržaja u dvodimenzionalne likove (privid, paslika, ali i nagovještaj, poticaj za prepoznavanje) više ne određuje deskripcijom i obrubljivanjem forme, strogom definicijom oblikâ i veličinâ, kao i preciznim razmještajem u (iluzioniranome) prostoru, nego se mrljama razlabavljuje struktura točnosti i pretvara u strukturu približnoga. Slikanje mrljom – umjesto prethodnoga (op)crtavanja forme, koja se potom ispunja realnim bojama predmeta – pretpostavlja žrtvovanje crteža i, napose, crteža kao konstruktivnog čimbenika – zatim, što je mrlja slobodnija i šira, to je nedvojbenije žrtvovanje paratrodimenzionalnosti; žrtvovanje iluzije prostornosti i postizanje pune plošnosti.

Ovdje će, kako vidimo, dotadašnje iluzorno odmijeniti novo realno. (…) Perić je cijelim tijelom bio slikar: kretao se oko slike, slikao na položenoj i uspravljenoj podlozi, slikao kistom i plamenom, klasičnim uljenim bojama, modernim lakovima, sintetičkim smjesama i onima koje je sam stvarao, ljepilima i plastičnim tvorivima, kolažirajući tkanine… I on je radio tako da je sebe dovodio u stanje uzbuđenosti; nije se slikalo spokojno sjedeći na stolici pred stalkom, nego se u temperamentnom, dinamičnom kretanju postizao i određeni ritam manualnih intervencija: to više nije bio ritam misli, nego ritam tijela.“ Opisujući, pak, Perićev kiparski izražaj, Zidić zaključuje: „Kada koncentrirano razmotrimo samo taj segment Perićeva djela, onda ćemo razabrati da njegovo kiparstvo ima vlastiti evolutivni put i da suzdržano otkriva i neke diskretnije konkordancije s njegovim slikama: tako, na primjer, frekventnost kružnih i sferoidnih formi, spiralnih tragova, paraprostornih petlji. Ideja pokreta, valovitog gibanja, naročite zanjihanosti – bilo da je riječ o uzmahu, uzletu ili prizemljenju – temeljna je odrednica njegova kiparstva.


Šime Perić rođen je 1920. godine u Antofagasti u Čileu. Diplomirao je 1952. godine na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu, a fresko-slikarstvo specijalizirao je u Parizu. Od 1952. - 1957. godine suradnik je Majstorske radionice Krste Hegedušića. Od 1969. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Slikarskom odjelu, bio je docent, a potom izvanredni profesor 1975., a redoviti profesor postao je 1980.
Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (1960. Cambridge, Boston, Washington, Claremont, Minneapolis, St. Louis, Portland, 1961. Beograd, Prvi jugoslavenski trienale likovnih umjetnosti, Aleksandrija, 1964. Beograd, Drugi jugoslavenski trienale likovnih umjetnosti, 1967. Beograd, Treći jugoslavenski trienale likovnih umjetnosti, Montreal, Expo 67, 6. jugoslavenski trijenale likovnih umjetosti,  1991. Zagreb, Gliptoteka HAZU, 4. triennale hrvatskog kiparstva, 1994. Zagreb, Gliptoteka HAZU, 5. triennale hrvatskog kiparstva, 1996. Zagreb, Dom hrvatskih likovnih umjetnika 125 vrhunskih djela hrvatske likovne umjetnosti…). Postavljeno je i petnaestak Perićevih samostalnih izložbi. Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima su: 1969. Zagreb, Nagrada za slikarstvo na 5. zagrebačkom salonu, 1972. nagrada grada Zagreba za slikarstvo, 1979. Samobor, otkupna Nagrada Likovne jeseni i 1990. Republička nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.