Izložba slika Branka Kovačevića u Dubrovniku

Branko Kovačević rođen je 1911. u selu Zadvarju iznad Omiša. Osnovnu školu završio je na otoku Visu, a gimnaziju u Splitu. Usporedno s gimnazijskim školovanjem pohađa školu crtanja i modeliranja koju vodi Emanuel Vidović. Od toga doba, po svemu sudeći, datira njegova sklonost motivu polumračnih atelijerskih interijera koje je intenzivno slikao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, do kraja svoje slikarske karijere.

Umjetničku akademiju Kovačević polazi u Beogradu od 1934. do 1938. Nakon toga vraća se u Split. Iste godine sudjeluje na strogo selektiranoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u novootvorenom Domu likovnih umjetnosti (Meštrovićev paviljon) u Zagrebu. Ta izložba označava početak afirmacije mladog slikara.

Godine 1940. odlazi u Novu Gradišku gdje se zapošljava kao profesor na gimnaziji. Ondje boravi do 1943., kada se ponovo vraća u Split, pridružujući se u okupiranom gradu ilegalnoj skupini slikara koju vodi Antun Zuppa. Nakon oslobođenja, u Splitu i drugim gradovima, zaključno sa Zagrebom, Kovačević organizira izložbu umjetnika partizana na kojoj i sam sudjeluje. Slikarsko stvaralaštvo Branka Kovačevića od 1939. do 1941. godine ekspresionističkog je značaja, što vrijedi i za njegove crteže i linoreze iz ratnog razdoblja s pripadajućom  tematikom.

Godine 1945. Kovačević se seli u Dubrovnik gdje postaje kustos u upravo osnovanoj Umjetničkoj galeriji. Tri godine poslije, kada Galerija prelazi na današnju adresu, u palaču Banac, zamjenjuje prvog njezina ravnatelja - Kostu Strajnića. Na mjestu ravnatelja UGD Kovačević je ostao do 1951.godine. U vrijeme rada u toj ustanovi, koja postaje žarište likovnog života Grada, Kovačević slika pretežito dubrovačke i cavtatske krajobraze. Godine 1955. u ekspresionistički duktus svojeg, nikad napuštenog, figurativnog slikarstva, unosi geometrijsku stilizaciju, konstruktivističke elemente.


Ta godina smatra se prijelomnom u njegovu radu jer otada slikar postaje sve otvoreniji za slobodniji, sažimajući izraz koji zbog svojeg oštrog konturnog crteža upućuje na nadahnuće vitražem. Nakon te druge faze slikarstva (1956.-1961.), Kovačević radi ciklus pejzaža i skupina ženskih likova iz  rodne Dalmatinske Zagore (1962.-1969.). Paleta je reducirana, a kompozicije stilizirane s gotički izduženim skupinama figura žena ili prikaza planinskih masiva. Slikar sve više usvaja kubistička iskustva prikaza prostora i figure u simultanim vizurama, prije svega, čini se, nadahnut slikarstvom Georgesa Braquea.

Od 1978. pa do kraja života, Kovačević, povlačeći se u mir vlastitog atelijera, opsesivno slika vizure istog tog komornog prostora. Pritom kubističku potku, s elementima vuillardovsko-bonnardovskog štimunga i fovističkih ekspresivnih lapidarnosti, slikar razblažuje titravim sfumatom pasaža pastelom te gotovo poentilistički kratkih poteza koji se u varijabilnoj gustoći i boji prostiru cijelom plohom slike. To su prizori atmosferski gustih i vibrantnih, sjenovitih i splinovitih prostora sobe ili atelijera u kojima su ljudske figure neodvojivi dio ambijenta.

Osim slikarstvom Kovačević se bavio scenografijom i grafičkim dizajnom. Nadalje, pisao je predgovore drugim umjetnicima te objavljivao članke u novinama i časopisima. Godine 1950. sudjelovao je i u osnivanju Dubrovačkih ljetnih igara.

Za života Kovačević je intenzivno izlagao, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Samostalno je, između ostaloga, nastupao u Zagrebu, Dubrovniku, Amsterdamu, Den Haagu, New Rochelleu i Scottsdaleu (SAD), Nürnbergu, Veneciji, Milanu, Firenci, Rimu...

Za svoj rad, i u zemlji i u inozemstvu, dobio je brojne nagrade i priznanja. O njegovu slikarstvu pisali su mnogi domaći i strani kritičari, među kojima i poznati talijanski kunsthistoričar, teoretičar moderne umjetnosti Lionello Venturi.  Godine 1986. tiskana mu je monografija u izdanju Umjetničke galerije Dubrovnik i Logosa, Split. Branko Kovačević umro je u Krapinskim Toplicama.