Izložba radova Miroslava Šuteja u Gradskoj galeriji Crikvenica

'Ulazimo u žive, dinamične i otvorene umjetničke modifikacije Miroslava Šuteja, u djelo umjetnika s posve novom dimenzijom poniranja u zbilju i s novim poetskim vrijednostima. I zastajemo iznenađeni izričajnim mijenama i preobrazbama, neprestanim otvaranjem prostora igre, lepršavog i razigranog trenutka u kojemu je umjetnost doživljavao kao igru. Sve je igra, igra je sve, tvrdio je. Nije li baš taj poetizirani ludizam oslobodio njegovu imaginaciju i prožeo njegovu kreativnost radošću i životom?
Na likovnoj sceni pojavio se 1957. Tada aktualne likovne grupe Exat 51 i Nove tendencije, bliske konstruktivizmu, kinetičkoj umjetnosti i op-artu, nudile su nove smjerove u likovnom jeziku. Šuteju je najbliža bila optička percepcija stvarnosti pa se priklonio op-artu Victora Vasarelyja, ali tako da je tom umjetničkom pravcu dao svoje mjere i prepoznatljiva autorska obilježja, označio ga biljegom vlastitosti u stilu i rafiniranosti: strogom perfekcionističkom izvedbom, profinjenom estetizacijom, vrsnošću kojom je linearno-prostornim pomacima dvodimenzionalnu plošnost pretvarao u vibrantnu trodimenzionalnu prostornost. Podsjetimo se da je op-art crtežom Bombardiranje očnog živca na Bijenalu mladih u Parizu 1962. osvojio Grand Prix i time došao u žarište pozornosti (crtež je otkupio Museum of  Modern Art u New Yorku).
Istraživanje različitih percepcija stvarnosti vodilo ga je iz jednog medija u drugi, iz crteža u reljef, skulpturu, objekt. Pa su iz prostornog iluzionizma u crtežima proizašle mobilne grafike, mobilni crteži, živo obojeni mobilni objekti u drvu, vrsni  folk crteži pleteni od vrpca papira. Svejedno koji medij, u svakome je bio na tragu nekog novog, provokativnog osmišljavanja ideja i propitivanja likovnog izričaja. Svoj je opus doživljavao kao integralnu cjelinu u evoluciji opažaja, a stvaralačke je impulse s lakoćom i iznimnom maštovitošću pretvarao u umjetnost.
Intrigirao ga je pokret. Trebala mu je iluzija pokreta, simuliranje kretanja. Vezano uz to, zaokupljala su ga pitanja: kako pokrenuti dvodimenzionalnu površinu, kako isprovocirati kretanje iz plohe u prostor, kako dvodimenzionalnom obliku na plohi dati dimenziju trodimenzionalnog tijela u prostoru? Učinio je to tako da je statičnom dijelu grafike dodao pokretne elemente otvorene za brojne kombinacije i stalne promjene: organičke oblike koji probijaju površinu stvarajući pritom dojam ustreptalosti, razigranosti i lepršavosti, ali i pomične elemente konstrukcije koji su omogućavali mijene djela. Nastale su tako mobilne grafike koje mnogi smatraju njegovim najvećim doprinosom. Vlasnik djela (gledatelj ili posjetitelj izložbe) mogao je pomicati pojedine dijelove, varirati i kombinirati promjenjive oblike, mijenjati strukturu djela, stvarati kompoziciju prema vlastitim asocijacijama, percepcijama i modelima, dopunjavati, dovršavati, prilagođavati. U tom interakcijskom odnosu gledatelju se nudilo kreativno suautorstvo u stvaralačkom procesu, u oblikovanju, nadograđivanju i definiranju likovnog djela. Time je dokinuta praksa da umjetnik mora dovršiti svoje djelo, dati mu konačnu formu. Bio je to važan preokret. Na toj kreativnoj interakciji između umjetničkog djela i promatrača Šutej je stvorio djela koja su mu osigurala stilsku prepoznatljivost, važne pozicije u umjetnosti suvremenih izričaja i međunarodni ugled.
Još nešto: Šutej je s oduševljenjem prihvatio ideju umnožavanja i dostupnosti umjetničkog djela. Otiskivanjem velikog broja serigrafija umjetničko djelo približio je široj likovnoj publici i time dokinuo praksu modernističke ekskluzive. Bio je to još jedan korak dalje u oslobađanju umjetnosti od modernističkih taloga.' (...) - Branka Arh