„U ranim mjesecima i godinama svojih života djeca koriste neverbalne znakove i geste kao način komuniciranja. Kad pogledam fotografije sebe u tim ranim danima prvo što primjećujem su oči - tako su ogromne bile, čini mi se kao da su sve vidjele. Kad smo tako mali, glave su nam velike a oči još veće, i drugi stalno gledaju u te naše velike glave i oči pokušavajući iščitati ono što nam je potrebno, saznati kako se osjećamo. Sad kao odrasla, shvaćam kako premalo jedni drugima gledamo u oči i trudimo se saznati kako se netko istinski osjeća.
I ovaj rad: mnogo velikih glava, mnogo očiju, neverbalnih gesti, to sam sve ja s drugima. Jer da nema drugih, moja bi glava bila samo jedan balon koji bi se brzo ispuhao.“ piše o svom radu Marija Matić.
Program je podržan sredstvima Gradskog ureda za kulturu i dio je programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2018. godinu.
