Izložba 'Otisci' Antonije Čačić

Uvjerenja u jedinstvenu vrijednost i univerzalnu simboliku boja – uvjerenja koja su obilježila prošlost svih kultura – suvremena je znanost prepustila povijesti. Brojne su teorije kroz stoljeća nastojale povezati određenu boju sa specifičnim nizom značenja i pojmova. S vremenom je nastao kaos mišljenja i tumačenja što ga zgodno ilustrira situacija početkom 16. stoljeća: tako, primjerice, crvena za jedne (Alberti) korespondira s vatrom i ljetom, ali za druge (Antioh Atenjanin) sa zrakom i proljećem, za treće pak (Teon iz Smirne) s tijelom piramide, proljećem i vatrom… itd. Ideja o utvrđenoj i nepromjenjivoj mnogostranosti kolorizma kao simbola bila je, a i danas jest, doista snažna.

Međutim, usprkos za nas školskih zaključaka o fiziološkim svojstvima boje što nam omogućuje njenu klasifikaciju, poduprtih dijakronijskim pregledom problematike, metafizičko značenje umjetničkih ostvarenja izgrađenih na čistom kolorizmu i dalje je aktualno.

Jedino je na mjesto univerzalnosti zasjela individualnost stvaraoca kojoj, kada je uvjerljiva u s nazi svoga izričaja, neizbježno upisujemo transcendentalni sadržaj. Primjer takve individualnosti nalazimo u radu Antonije Čačić. Ali i predanost kojom pristupa slikama očita je od prvog trenutka, prilikom upoznavanja s njom i njezinim radovima: 'Premda sam započela slikati akrilikom, sada koristim ulje jer njime dobivam finije nijanse', takvim mi je riječima, otprilike, razjasnila činjenicu zašto u skučenim uvjetima stana/ateljea koristi zahtjevniju (ne samo sporiju, nego zbog isparavanja i neugodniju) tehniku. Podastrijet je niz monokromnih platana; neka su kontrastno suprotstavljena kao diptisi, druga poredana u poliptisima brižljivo usklađenih dijelova. Reći sada s pozicije povijesti umjetnosti i s pratećim terminima kako autorica pripada (doduše, samo u ovome ciklusu) tradiciji 'slikarstva obojanog polja' ne znači ništa više nego uputiti na ladicu s pojmovima poredanima po abecedi. A zapravo – kao i uvijek – treba uloviti život.


I tu valja uvidjeti kako se jednostavnost, kada je pozorno promotrimo, pokazuje kao bogatstvo profinjenih efekata – ekvivalenata kontemplativne emocionalne ekspresivnosti ispunjene intimnošću, prisnošću. 'Tišina je tako precizna', riječi su Marka Rothka ('Silence is so accurate') koje možemo za njim ponoviti – doista, precizna je u varijacijama, malim pomacima, sugerira raspon ozračja i raspoloženja (naravno, može i zvukova). Ali i pitanje: kako je dosegnuta ova osjetljiva priroda slika čiji slojevi boja sjaje iz unutrašnjosti? – zadržava svoju zanimljivost (drugim riječima: kako je nešto obično i poznato postalo različito i intrigantno).

Odgovor je na prvom koraku banalan, tehnički: u razrijeđenim, tankim slojevima, gdje prekrivni nanos dopušta prosijavanje onih ispod. Međutim, odmah zatim otkrivamo i osobitu umjetničku vrijednost koja se iskazuje naizglednim paradoksom. Naime, iako negira iluzionistički trodimenzionalni prostor konvencionalnoga prikazivanja, unutarnje svjetlo nadilazi dvije dimenzije. Nastala je luminoznost neznanoga prostora.

Kao da smo opipljivosti materije ugradili neuhvatljivost formi. Ponegdje se ispod jasne površine otkrivaju raznolika vrtloženja što unose nemir, najčešće tek asketski škrte modulacije neodređenih oblika omekšanih rubova. Moguće je u tome pronaći figurativne asocijacije (neovisno o namjeri); je li riječ o 'presjeku otisaka' (ako sam točno zapamtio autoričin lapidaran iskaz) ili nekoj kompleksnijoj tvorbi (embrio, ženski akt) – zamjetimo, uvijek s naznakom vijenca svjetlosti, s aureolom – nije bitno. Nasuprot takvim neodređenim turbulencijama oblika pratimo pročišćavanje, oslobađanje oslikanih površina od forme i fokusiranje isključivo na određene tonove i kromatske vrijednosti pojedinih boja i njihov intenzitet. Profinjenost ciklusa Antonije Čačić otvorena je pozornosti samoponiranju prepuštajućeg promatrača. Nikola Albaneže

Antonia Čačić rođena je 1976. godine u Zadru. Nakon studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, 1997 upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, klasa prof. E. Kokota  2002./2006 je na poslijediplomskom studiju slikarstva, Akademija za likovnu umetnost in oblikovanje, klasa prof. G. Gnamuša. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi, član je HDLU Zagreb.