Izložba 'Od kipa do ispovijedi' u Klovićevim dvorima

Izložba uključuje i tradicionalna kiparska djela (Ivan Meštrović, Vanja Radauš, Valerije Michielie i manje poznate radove Koste Angeli Radovanija, Dušana Đamonje, Ive Friščića, Ljube Ivančića), a djelom uključuje i multimedijske forme suvremenika koji svoj život i sudbinu ispovijedaju do i u najmanju potankosti (Ksenija Turčić, Vlasta Žanić Mejra Mujičić, Sonja Vuk, Sandra Sterle, Alemka Đivoje, Ivana Resić Šore…). Izložba donosi primjere autoritativnih, samosvjesnih ili voljnim odlikama obdarenih autoportreta u modernom i suvremenom kiparstvu koje u novije vrijeme zamjenjuju narativne forme detaljnog ispisivanja vlastitih stanja, dnevnike prolaznosti, vlastitih sumnji, kriza i propadanja.

Riječ je o autobiografskim naracijama, želji da se bude u tuđoj koži, bijega od samoga sebe, ili želji da se osobnost stekne sjećanjima, rekonstrukcijama nasljeđa, obiteljskom tradicijom itd. Naglasak je na procesualnom, dinamičkom a ne statičkom konceptu autobiografskog svjedočenja, što je ispovjedna forma koja ne stilizira, ne idealizira i kojoj je vrijednosni kriterij njegova uvjerljivost i iskrenost.

Govoriti o autoportretu ili autobiografiji ili autografiji znači dobrim dijelom 'ukloniti' autora. Možda to znači 'zaobići' ga. Što imamo mi reći više od onoga što je on uvjerljivije rekao. Naše pitanje može biti kako je to sve rekao. Ali, to može biti puki opis ili dekodiranje autorovih nakana. Ako se o autoportretu, i to, primjerice, kiparskome i klasičnome može govoriti jer je riječ o figuri, mimetičkome i rekonstruktivnome, o autobiografiji, a još manje o autografiji (primjerice perfomans), nemamo velikih ovlasti i prava; možda bi bilo pristojno odustati. Jer, 'autobiografsko ja je samome sebi jedina istinska publika' (Henry James).


Riječ je o autoportretu egzistencije, autoportretu sublimacije, autoportretu projekciji i autoportretu introspekciji, autoportretu naracije, autoportretu metafori, autoportretu ironije, autoportretu odsutnosti i autoportretu prisutnosti, autoportretu nastupa i autoportretu uzmicanja, autoportretu želja, autoportretu prijezira, autoportretu raskrinkavanja, ali i autoportretu egomanijaka, autoportretu jesam i autoportretu nisam, autoportretu lokacije i autoportretu dislokacije, autoportretu namjere, želje, žudnje ili autoportretu rezignacije… svakako autoportretu intimno mjesto i autoportretu emocije. A ako je emocija (a jest) ovdje posljednje utočište ili 'zadnja manifestacija individualizma' (M. Lacroix), onda ona mora znati aktualizirati sebe, ili bolje rečeno, pronaći oblik svoje aktualizacije. U protivnom sve se može učiniti i pukom  ispovjedaonicom ili svojevrsnim 'kavezom' s ucviljenim ljudima na zemlji, odnosno, u dolini suza. Naime, u svijetu u kojemu je banalizacija, sociološki gledano, popraćena planetarnom kontrakulturom koje smo i sami žrtve, uvijek je bilo i bit će neke nevinosti i iskrenosti…
 
...Dakle, autoportret (u suvremenosti) je izgubio povijesni biljeg zaleđena stanja. On u starijoj umjetnosti  ostaje kao dokument snage, mladosti, samosvijesti umjetnika ili njegove propasti. U novijem djelu autoportret je narativna, tekuća i procesualna priča, pripovijedani životopis, ispovjedni diskurs koji ne stilizira niti idealizira i kojemu je vrijednosni kriterij njegova uvjerljivost. To je procijep između prezentativnoga i reprezentativnoga, između stila i života, ciljeva i svakodnevice. To su djela izvan 'ekskluziviteta iskustva' i superiornih autopercepcija i samopromatranja. Ona su proces, a ne konstatacija 'zaleđena' u obliku. Riječ je o želji za prirodnošću i neposrednošću. Dosta je stiliziranja! Dosta gradnje ili brige o vlastitom značenju! Dosta uvjeravanja da smo posvećeni ili da smo umjetnici, da stojimo na pijedestalima duha pred kojima je svijet začuđen našom slobodom koju i umjetnost daje!  Iz teksta autora izložbe dr. sc. Ive Šimata Banova