U ponedjeljak, 5. prosinca, u 19 sati, u prostorijama Academije Moderne, otvara se izložba slika Nine Ivančić i Edite Schubert. Izložba je otvorena do 10. prosinca.
vrijeme: 05.12.2011.
mjesto: Zagreb; Academia Moderna, Šenoina 11
Edita Schubert i Nina Ivančić javljaju se na sceni krajem 70-ih godina, kada su konceptualne i autorefleksivne tendencije pokazivale očite znakove iscrpljenosti. Slijedilo je desetljeće kome je konstanta bila stalna promjena, a stilski i medijski nomadizam zaštitni znak. Iako su obje umjetnice s lakoćom pratile nametnuti ritam, nije se radilo o pukom trendovskom updejtiranju. Svaka je promjena značila suočavanje s novim slikarskim problemom.
Isto tako, ništa se nije događalo u zrakopraznom prostoru, bez povijesti i referenci. U konkretnom slučaju zaleđe su imali u respektabilnoj domaćoj geometrijskoj i konstruktivističkoj tradiciji, počevši od Josipa Seissela i zenitizma, preko Exata i Novih tendencija, do minimalizma i primarnog i analitičkog slikarstva. Ipak, posebno treba naglasiti vlastito iskustvo i sklonost analitičkom i promišljenom pristupu.
Kod Edite ćemo to prepoznati u obrađivanju problema u serijama (Vrata, Kupole) i specifičnim formatima. Na prijelazu desetljeća iskazuje poseban senzibilitet za prirodne materijale (grane, kolci, šiblje, latice, lišće) od kojih gradi instalacije, objekte ili ih raspoređuje, komponira unutar improviziranog okvira. Dojam je kao da su u galerijski prostor zalutali iz nekog antropološkog postava i da je riječ o ritualnim predmetima u kojima se privremenost i krhkost prirodnoga počela podvrgavati simboličnom kulturnoga.
Slijedile su radovi velikih nepravilnih formata i naglašene tvarnosti. Otklon od tradicionalne četverokutne plohe prisutan je i u kasnijim radovima gdje neobičnost formata u obliku polukružne lunete ili elipsoidne stilizirane ribe pridonosi formalnom i narativnom potencijalu. Nakon simbolički zasićene umjetnosti, oblikovane u ekspresionističkom ključu, dogodio se zaokret racionalnom i geometrijskom jeziku. Redukcija je zahvatila sve aspekte slike, iščezla je svaka aluzija na predmetni svijet, a iz boje i geste isisana je ekspresivnost i subjektivnost. Slika se vratila u stanje tautološkog mirovanja, bez namjere da izvan sebe išta zastupa ili simbolizira.
U sklopu Editinog geometrijskog opusa posebno mjesto zauzimaju takozvani trapezi. Unutar karakterističnog formata umjetnica raspoređuje fragmente crvenih, plavih, žutih i crnih pravokutnih polja. Glatke površine snažnog kolorita svojim prostornim pomacima i preklapanjima stvaraju atraktivne ritmičke odnose. Naravno da te slike nisu puka formalistička igra ni zakašnjela ilustracija normativne modernističke estetike. Koristeći određeni likovni jezik i svjesna aktualnog idejnog i umjetničkog konteksta, Edita preispituje sam slikarski medij, sliku kao umjetničku konvenciju, ali i kao predmet u doslovnom smislu. Nakon što je u trapezima dokinula ikonički i simbolički aspekt slike, Schubert radikalnim naglašavanjem njenog plošnog karaktera ide korak dalje u pravcu negiranja slike kao predmeta.
Već na prvim javnim nastupima Nina Ivančić se predstavlja slikama u kojima možemo prepoznati slikarsku misao koju je osviješteno baštinila iz tada aktualne analitičke i konceptualne prakse. Taj promišljeni i distancirani odnos prema slikarskom mediju i slici ostat će karakteristika njenog rada do danas. Mogli bi kazati da se Nina cijelo vrijeme bavi slikarstvom referirajući se na slikarstvo. Ta svojevrsna metajezična pozicija nametnula se kao jedina moguća za slikara vjernom slici u vremenu naperenom prema modernističkim dogmama. Slika je jezik čiji su znakovi i značenja podložni promjenama i trošenju. Ostaje činjenica da je već u ranim radovima citiranjem, parafraziranjem i preispitivanjem stilskih konvencija anticipirala dominantne strategija idućeg desetljeća.
Dakle, Nina je 80-e i bučni povratak slikarstva na umjetničku scenu, nakon posnog ikonoklastičkog perioda, dočekala spremna. Prometnula se u jednu od vodećih ličnosti Nove slike. Nastaju djela u kojima se bez zadrške prepušta porocima i užicima slikarskog čina, pikturalnoj raskoši, širokoj i slobodnoj gesti, nesputanom preuzimanju različitih rukopisa i motiva. Kultiviranom ekspresionstičkom gestom oblikuje prizore organičke bujnosti na granici realnog i irealnog. Prizor gradi od natuknica, krhotina simbola i alegorija, koji više sugeriraju nego što čine povezanu ikonografsku cjelinu. Jedinstvena slika svijeta više nije moguća.
Slučajno ili ne, radikalne promjene u slikarstvu Nine Ivančić koincidiraju s njenim odlaskom u New York 1986. godine. U jednom mahu s platna su iščezli čudesni prizori i hedonistički kovitlac boja i pokreta. Slike velikog formata zaposjeda posve oprečna morfologija. Dinamičke kompozicije biomorfnih oblika zamijenio je plošni raster geometrijskih formi i pravolinijskog crtovlja, suzdržanost i posve utišana gesta. Unatoč redukciji forme i geste, zadržala je izrazito kultivirani slikarski rukopis koji se manifestira kroz skladne kolorističke harmonije, odmjerenu dekorativnost i dinamičan odnos elemenata ispune. Naravno da je i u Nininom slučaju tradicija geometrijske apstrakcije prirodno referentno polje. Međutim, njena geometrija nije posljedica redukcije prirodnih oblika niti oličenje matematičkih i geštalt zakonitosti. Iza optički aktivirane i atraktivne površine ne krije se ni fizika ni metafizika, a još manje ontologija i utopistički projekt. iz teksta Bože Majstorovića
