'Odlučimo li zakoračiti u Vrt kao u mjesto mikro i makro događanja, beskrajne kreacije, neprestanog mijenjanja, cikličnog rađanja i umiranja – ulazimo u svijet apsolutnog, čistog i meditativnog.
U trenutku kada se odlučimo otvoriti ka drugoj dimenziji – onoj koja zaobilazi modernu (kažu i zapadnjačku) brzinu, spektakl, instant informacije, površnost i sveprisutni egoizam – autoričin Vrt možemo početi sagledavati primjerenim lećama.
Nemojmo se zavaravati da je ovo običan vrt – za razliku od ostalih, ovaj ima svoga gledatelja, koji se trudi, shvaća, opaža i vidi..., te svoga pisca, koji marljivo bilježi promjene, detalje i bezbrojne paralelne živote. Stoga njegovu pojavu, koliko god (kao i sva priroda) uobičajeno lijepo izgledala, želimo li naslutiti Maričinu ideju, moramo shvatiti potpuno drugačije.
Umjetnica nas uvodi u svoj rad ambijentalno, poetično, subjektivno i krajnje iskreno. Ona svome Vrtu prilazi sa strahopoštovanjem, gotovo ponizno, koristi najrazličitije medije ne bi li ga dočarala, i poklanja mu bezbroj malih memorija. Pridajući Vrtu osobine živoga i bezvremenski lijepoga, u maniri zen budizma i jednostavnosti haiku pjesama, ona proviruje u najintimnije dijelove stabala, cvjetova, travki, listova, zemlje... - osjećajući da zrače valovima specifične frekvencije.
Autoričina radost otkrivanja zabilježila je skup rezultata, uobličivši ih u multimedijalne eksponate. Iako nam ona ne nameće perspektivu, stav ili zadatak, postoje brojna pitanja koja sami sebi možemo postaviti: Je li moguće čuti u tišini? Kako prirodu povezati sa introspekcijom? Na koji način komunicirati sa biljkama?
Maričin nam Vrt, samo pod odgovarajućim lećama, iz ničega otvara čari, mukom govori... Usudimo li se saslušati ga do kraja, možda dođemo do spoznaje da nam u brzini kotača pod neonskim svjetlima promiču brojne frekvencije.
Jesmo li na koncu beskrajno mali spram prirode ili pak beskrajno veliki kroz naše jedinstvo s njom? Čini se da je čovjek istovremeno oboje, ovisno iz koje mikroperspektive ga promatramo. U nedostatku jasnoće riječi, možda je najmudrije zaustaviti se i slušati...'
