Izložba Ivana Balaževića u Umagu

Čudo u Umagu

Akrilima na platnu nastalim u periodu od 2017. godine do danas, višedesetljetni slikarski put Ivana Balaževića doveo ga je do situacije u kojoj istodobno i usporedno tka na više razboja. Različite motivske pobude kao što su mediteranska flora (palma, čempres, lavanda, bor…), zatim cvijeće ili laterna magica (lat., čarobna svjetiljka), povodi su slikarskih elaboracija koje u svom likovnom sadržaju kombiniraju grafizme, izdužene vrpčaste površine i veće obojane plohe s dominantnim udjelima žute, plave i zelene.   
Središta slika pomiču se prema perimetrima kadra dok pozadine preuzimaju uloge razsredištenih kompozicija i umnoženih očišta, poput enformelne prakse i tradicije sredine i druge polovice 20. stoljeća. U biti, Balažević slikama kojima se predstavlja u Umagu istražuje ono što je zagrebački slikar Ivo Šebalj nazivao ''proširivanje motiva'' i/ili ''svijet zbivanja slike'', gdje se kistom vođeni pogled ne zaustavlja na svom primarnom objektu interesa, već se proširuje na cijelu površinu zadane plohe. Tako nam oko gubi jedno i jedino čvrsto uporište te se zor razastire do rubova, pretvarajući motiv u tek jedan od slikarski ravnopravnih elemenata grafičkih, kolorističkih i oblikovnih izvedbi i razrješenja.
Na sljedećoj značenjskoj razini možemo govoriti o asocijativnoj apstrakciji, o dekonstrukciji figurativnog do neprepoznatljivosti apstraktnog, na način kasnog Cézannea. Balažević će to nazvati ''proljetnim čišćenjem'', željom za sublimiranjem motiva i stvaranjem idealne slike koja će (samo) likovnim sredstvima iskazati bit motivske koncentracije.
Time ćemo ''čarobnu svjetiljku'' prepoznati i kao Wunderkammern (njem., ormari čuda) u nastojanju da se čarobno i čudesno pretvori u čaroliju slikarstva, u nešto što je samorazumljivo, samospoznatljivo, ali očuđeno – u nešto što je već milenijima slatki san i noćna mora svim umjetnicima.  – Berislav Valušek