Midi monografija na stotinjak stranica, formata 22,5 x 22,5 cm i osamdesetak reprodukcija u koloru, prati slikara kroz mijene, od početaka s planetarijem i kozmičkim prostranstvima, preko lica iz bolnica, do djevičanskih pejzaža i botanike koja vraća nadu i krjepost.
Valja reći da je slikar simpatije javnosti stekao već samim startom i svjetski referentnim priznanjem, dobivenom nagradom Pollockove fundacije. Velebit Restović (Split, 1948.) diplomirao je slikarstvo na splitskoj Pedagoškoj akademiji u klasi Ante Kaštelančića. Apsolvirao je povijest umjetnosti na splitskom Filozofskom fakultetu, ali ga je teška bolest s kojom se cijeli život bori omela u završetku studija. Od 1972. godine uknjižio je jedanaest samostalnih izložbi, ali i nebrojene skupne. O njegovu radu pohvalno su pisali dr. sc. Kruno Prijatelj, Tonči Petrasov Marović, Josip Depolo, Vinko Srhoj, Andro Filipić... Živi i radi u Splitu i Gradini na otoku Korčuli.
(…) Pogled pun vedrine
Bilo kako bilo, slikarstvo je to koje ne poznaje laži, ponajmanje kada se bavi dojmom i psihologijom izmučenih lica. Potresno je to svjedočenje i blago rečeno sreća je ako se ne podate interakciji. No, nije li svaki portret zapravo autoportret ili barem svojevrstan indikator raspoloženja osobe s druge strane dijaloga? Jer potpitanja notara vezuju se neizbježno za subjekt, ali i reflektiraju na njegovo stanje. Slikar neizbježno i nesvjesno emitira vlastitu sliku i spoznaju. Druga strana medalje nudila je pogled uprt u vedro. Svjedočila je posredno o čovjeku koji nastoji kvalitativno živjeti, disati punim plućima i normalno se ponašati. Vezat ćemo se načas poetično za boju, za figurativne predloške, za rajske prizore koje imaju pokrića u ovozemaljskom.
Revalorizirali smo prijateljstvo zahvaljujući naslovnici izložbe Floraart, koja je obilježila izbor od šezdesetak cvjetnih prizora akademskih maljara u Splitu prije nekoliko godina u Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci. Restović je bio poseban, svoj, pun optimizma, vedar i okrenut dobrim vibracijama. Neki drugi čovjek, istina, uvijek spreman svjedočiti o oscilacijama u životu. Bio je to cvijet, u začetku, pupoljak što se tek ima rastvoriti, doseći cvat pune zrelosti, najljepše godine, rekli bi analizirajući vlastite živote. (…)Ostala je javnosti vjerujem u memoriji još jedna Restovićeva slika, ona zrelog popodneva u prvom sudaru jeseni, topla i umilna s tek jednim stablom kao svjedokom. Poznati otočki prizor, s malo kamenjara po kojemu se kroz grane probilo sunce i šara li šara. Mir, spokoj i opomena, sve ima svoje vrijeme, početak, rast i pad, baš kao i mladost što stiže s proljećem, jedri se ljetom, a gasi u jesenjim kontemplacijama i uspomenama. Dovodio sam u svezu svoju „Jesenju temu“ i netom spomenutu sliku, zavjet iz pjesme „ma da se opet rodim, ni jednu drugu ne bi, što mogu kad ne mogu, jer sve me vuče tebi“(…)
