Izložba hrvatskih umjetnika u Poljskoj

Gostujuća izložba sedmero hrvatskih umjetnika mlađe i srednje generacije prezentira sedam različitih i specifičnih umjetničkih radova koji pričaju sedam priča sadašnjosti, priča koje se u određenim točkama dodiruju. Umjetnici svojim vlastitim vizijama, tumačenjima medija i vlastitim izgrađenim načinom percepcije promatraču donose određene problematike. Različitim medijskim pristupima raščlanjuju gotovo sve ključne aspekte naše sadašnjosti, situacije o kojima svakodnevno razmišljamo na svjesnoj i podsvjesnoj razini - promišljanje sebe i svoje vlastite osobnosti, promišljanje detalja okoline kojom smo svakodnevno okruženi i postavljanje tih detalja na novu estetsku razinu, i nadasve analiza ključnih društvenih stanja i događaja, normi i konvencija, koje nova vremena donose.

Mia Orsag balansom snage i osjećajnosti donosi duboko promišljene radove kojima pokušava propitati i analizirati neke od ključnih filozofskih pitanja – život, odnos, identitet. Njezina skulptura 2/4 predstavlja matematičku formulaciju, preraspodjele sigurnoga i stabilnoga i onoga što je podložno promjenama uslijed utjecaja niza čimbenika svakodnevice. Dvije su četvrtine pozitivne energije stabilnost i vječni oslonac, dok su preostale dvije četvrtine nepotpune, nedefinirane i spremne na promjene koje budućnost donosi, pa možda u nekom trenutku okolnosti dozvole da se odvojene polovice postanu cjelina.

Patinirani crteži i prizori na njima, iz serije No One No Where, koji istovremeno postoje i počinju nestajati, rezultat su njene okupiranosti sa sadašnjošću i ključnim pitanjima; identiteta, postojanja i promjene, koje želi podijeliti s promatračem. Sam proces šaranja, crtanja, brisanja i grebanja vrlo jednostavno asocira na dugotrajan i mukotrpan proces spoznavanja svijeta i sebe samoga, a da sam rezultat potrage ostane nejasan i nedefiniran. Mijini crteži pokušavaju istražiti upravo te granične terene spoznaje i postojanja.

Radovi Mirjane Vodopije, iz serija Dah i Bilje, rezultat su istraživanja običnih, svakodnevnih elemenata okoline, prvenstveno neuglednog raslinja, koje uslijed igre svjetla poprima novu dimenziju, dovodeći u pitanje granicu postojanja.  Veliki izvor inspiracije za svoje radove i istraživanja Mirjana Vodopija pronalazi u prirodi i kroz svoje eksperimente u raznim medijima, kao što su grafika, crtež, fotografija ili objekt, uspješno artikulira svoje ideje i promatraču pruža mogućnost da proširi svoje vidike i mogućnosti percepcije. Sasvim uobičajeni elementi pojavljuju se u novim oblicima i poprimaju nove karakteristike. Uz pomoć fotografije, umjetnica nam prezentira već prirodno i jasno definirane objekte, koje uz pomoć istraživanja graničnih svjetlosnih trenutaka transformira u svoju konačnu ideju – granično područje gdje istovremeno nešto postoji i nestaje. Njezini radovi, kao rezultati strpljivih istraživanja , svjesnih i nesvjesnih trenutaka u kojima se ideja razvija, odgajaju pogled i nameću pitanja o nebrojenim mogućnostima percipiranja svijeta koji nas okružuje.

Propitivanje graničnih svjetova, vlastite osobnosti i stvarnosti donose slikarski radovi Marine Fernežir, nastali u posljednje dvije godine kao dio ciklusa 'Alkemija snova'. Marina Fernežir posjeduje specifičan likovni rukopis, izgrađen na temeljima njezinog konzervatorsko-restauratorskog rada. Kroz djela ovoga ciklusa pratimo razvoj njezinih unutarnjih svjetova i svjetova, koji se na slikama pretapaju s elementima stvarnosti, no ipak ostaju na granici između sna i jave. Upravo kombinacijom konkretnih i poznatih elemenata na slici, likova i pejzaža, sa stiliziranim elementima arhitekture i neočekivanim motivima, Marina Fernežir na svojim slikama nadilazi banalnost i svakodnevnost prizora.  Ono što je kod nje započelo kao istraživanje osnovnih elemenata likovnog stvaralaštva, rezultiralo je transformacijom motiva u likovni jezik blizak vizijama svjetova snova.

Elvis Berton predstavlja radove iz tri različita ciklusa, krećući od intimnih istarskih baladura, preko stiliziranih interpretacija okoline i stvarne umjetničke percepcije objekata u njoj, pa sve do kritike današnjeg ''pomaknutog'' društva. Radom iz serije Baladuri, donosi dašak istarske atmosfere, postavljajući stilizirani trijem u krajolik velike napetosti, konstantno iščekujući olakšanje. Pejzaži i biljke na Bertonovim slikama stilizirani su do gotovo krajnjih granica, želeći na taj način vizualno maksimalno osobno dočarati viziju prirode koja živi. Naizgled samo dopadljiv motiv limuna, definiran umjetnikovim smjelim i specifičnim likovnim izrazom, može se pričiniti kao motiv svakodnevnice, no Bertonovi Limuni poprimaju u ovom slučaju i drugu funkciju, progovarajući o gnjilosti, kiselosti i dekadenciji suvremenog konzumerističkog društva.

Umjetnički tandem Žižić/Kožul direktno i jasno prezentira svoj rad, koji se bazira na odnosu suvremene umjetnosti i marketinga high class modne i luksuzne industrije. Otvoreno propituju reciklažu elemenata i pojava suvremene umjetnosti u marketinškim propagandama i što se događa kada suvremena umjetnost prisvaja estetske norme i pravila velikih marketinških divova. Dovode u pitanje kvalitetu produkata koji se na dnevnoj bazi serviraju potrošačima i manipulaciju reklamnih kampanja, koja je idealno plodno tlo pronašla u današnjem vremenu bezličnosti i podložnosti, apatije i tuposti suvremenog društva. 'Dobar ukus' najelitnijih predstavnika takvoga društva, odavno je postao upitan, a samim time i ukus velike većine svijeta, cijelog niza 'običnih' ljudi koji često svim silama izlaze izvan svojih mogućnosti, kako bi što vjernije slijedili ''dogme'' agresivnog i manipulativnog marketinga. 

Radovi mladog kipara Vojina Hraste odličan su nastavak pitanja koja otvaraju Žižić/Kožul, no Hraste se okreće percepciji samoga sebe. Uvrnuta percepcija vlastite osobnosti manifestira se u autoportretu uvećanom za 50 % u odnosu na prirodnu veličinu, ispunjenom plastičnim dlakama, koje ga dovode do neprepoznatljivosti, a suptilno aludiraju na popularne pothvate ugradnje silikonskih dodataka, koji mogu čovjeka promijeniti (izobličiti) od glave do pete. Jasno, direktno i otvoreno proziva diva filmske industrije, Hollywood, koji iz dana u dan nameće mnoštvo normi i estetskih pravila, čiju ispravnost i logiku malo tko istinski propituje i promišlja, prije nego li konzumira. Kompletna filmska i medijska industrija, pojedincima današnjice, na pladnju donosi nebrojene mogućnosti 'korekcija' vlastite osobnosti, ponašanja, stava i stila, čime je na kraju puno benignija sama fizička transformacija pojedinca, a više zabrinjavajuća ona mentalna.

Radovi koje nam prezentira Tea Hatadi, zaokružuju kompletnu izložbenu cjelinu sedmero hrvatskih autora, koji na razne načine i različitim metodama progovaraju u sadašnjosti i trenutnim preokupacijama. Specifičnim estetskim pristupom Tea Hatadi nas zavodljivo mami da svoju pažnju usmjerimo na njen rad, iznoseći nam jasno i direktno svoje privatne informacije te s definiranim i konkretnim stavom progovara o svojoj poziciji suvremene umjetnice, kritizirajući trenutke borbe za opstanak i zauzimanje vlastite pozicije na umjetničkoj sceni. Kontradiktornost jedna je od osnova od koje Tea polazi u svojim radovima, vješto balansirajući između zamamnih i nježnih, i snažnih, oštrih, direktnih i pomalo negativnih elemenata.

Tein rad Cenzura sreće jasno je artikulirano umjetničko ostvarenje koje, vizualno dojmljivo i privlačno, prenosi pogled na relativan pojam sreće. Njezini kolege umjetnici progovaraju o sreći koja je usko povezana s njihovim umjetničkim stvaralaštvom, ponekada je riječ o iskri sreće koja se javi u neočekivanom trenutku, a ponekada je njihova sreća rezultat negativnih situacija. Teina cenzura svodi se na vizualni aspekt, koristeći siluete svojih kolega umjetnika, na pozadini u tonu sepije, privlači promatrača da ih pozorno sasluša i preispita vlastitu percepciju sreće. Time se vraćamo do početne točke osobnih analiza i analiza apstraktnih filozofskih pojmova.