Izložba Gorana Štimca u Puli

U umjetničkom djelovanju Gorana Štimca sklop referencija sadržanih u riječima 'užitak u gesti' ukazuje kako na elementarnu pojavno-perceptivnu razinu njezine likovno-vizualne egzistencije, tako i na fetiški predmet konceptualnih varijacija o pismu/grafizmu kao tjelesnoj akciji. Radi se, dakle, o užitku ('plaisir', R. Barthes) koji je posrednički izraz uravnoteženog uzajamnog prepoznavanja tijela–geste i geste–tijela.

Dakako, u ovom slučaju sama gesta postaje tekstom, čita se kao vizualni tekst, osim toga što je sama po sebi 'fiziološki' zapis tijela u pokretu. No kao anagram tijela, gesta je vizualna zagonetka (slikarska, kiparska ili crtačka) koja se ne može tek reducirati na svoju sintaktičko-funkcionalnu ili fenomenološko-perceptivnu stranu vlastitog formalnog sklopa; uostalom, kao što se ne može reducirati ni samo na svoju fiziološku nužnost. Ona je, dakle, strasno ili, pak, zaigrano uronjena u tijelo vizualne artificijelnosti, u njenu 'unutrašnju nužnost', dakako s više ili manje užitka u zaranjanju. No 'diskurs zaranjanja', na rubu mistike, postavlja pitanje o nužnosti označavajuće funkcije jezika, pa i likovnog. U promatranju crtačkih i kiparskih radova Gorana Štimca Barthesovo se pitanje može ponavljati kao mantra: 'zar nema nikakvog izgleda da u nekom zagubljenom kutku logosfere postoji mogućnost čistog razdraganog diskursa?'

Narcistički užitak u manualno izrađenim artefaktima tako raste, a njegova se specifičnost iscrpljuje u medijskoj diferenciranosti izvedbene razine. Izvedbena je razina kod Štimca toliko opuštena da oponira svakoj koncentriranoj konfiguraciji, no izražajni  potencijali samog materijala drže na okupu energiju geste. Ta energija okuplja tragove u nakupine mrlja i linija, kako u tkanju crteža unutar plohe tako i u konstrukciji oprostorenog crteža od starog željeza.


Ne odvajajući sadržaj crteža ili instalacija od njihova tijela, gesta se širi ideoafektivnim putovima, lavirajući između linije i mrlje (crteži na Fabriano papiru) ili igre i znaka (željezne Hobo-instalacije). Prepuštanje istraživačke mašte slikarskim ili „pronađenim“ materijalima, koje se poput pipaka hobotnice širi i zauzima sve više okolnog prostora, stvara polja prepoznatljive rukopisne ekspresivnosti. Dok se na podlozi papira slobodno gestualno rasprostiru kolorističke, guste ili transparentne, točkaste ili linearne plošne aglomeracije, u kiparskim prostornim konstrukcijama svijene i zavarene željezne šipke čvrsto izrastaju iz željeznih ploča.

One su poput nekog realnog organičkog svijeta (flore ili faune), streme uvis ili na tlu traže točku oslonca, izgubljenu ravnotežu svijeta u kojem se žele ukotviti. Ishodišni senzibilitet geste je oprostoren u polju između artefakta i pogleda, u potencijalu osjetilnog očitovanja. No hedonistička pustolovina ostaje zarobljena u samom narcističkom užitku, između sila usredsređenosti i sila diseminacije. iz teksa Sonje Briški Uzelac

Goran Štimac rođen je 1959. u Rijeci. Godine 1986, diplomirao likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Godine 1988. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel kiparstva, u klasi prof. Marije Ujević. Godine 1992. odlazi u Beč, gdje se upisuje na Visoku školu za primijenjenu umjetnost, kiparski odsjek kod profesora Bertonija, sa statusom gosta studenta. Iste studijske godine upisuje fakultativno studij scenografije kod profesora Wondera na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. 1994. sudjeluje kao kipar na izradi scenografije igranog filma u produkciji 'Walt Disney' u Beču.

Od 1994. do 1995. stalno je zaposlen u specijaliziranoj kiparskoj radionici Austrijskoga državnog teatra u Beču, gdje sudjeluje u izradi scenografija za više od dvadeset premijernih djela Austrijskog teatra i Bečke opere. Godine 1996. zapošljava se na Pedagoškom fakultetu pri Odsjeku za likovne umjetnosti.

2004. Goran Štimac imenovan je za privremenog dekana Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. 2006., Vijeće Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci imenovalo ga je dekanom Akademije. 2008. Ponovo je izabran za dekana Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.