Izložba fotografija Ivana Posavca

Popuštanje trenutku

Živimo u doba velikih zagađenja. Dok smog guta kineske gradove, površine smetlišta se šire, a depoi muzeja prihvaćaju sve više i više raznolikih umjetničkih djela, što je u ekološke probleme među prvima ubrojio multimedijalni umjetnik Ladislav Galeta. Dok šetamo gradom u oči nas bodu neonska svjetla, u medijima agresivne i iritantne reklame zauzimaju sve veći prostor, a sam sadržaj medija prilagođava se njihovoj vrištećoj logici. Jedno od zagađenja naših umova je i ono fotografsko. Otkad mobiteli omogućavaju snimanje visokorezolucijskih fotografija i pohranu njihove goleme količine u svoje memorije, korisnici takvih uređaja u svojim telefonima akumuliraju bezbrojne gigabajte beskorisnih kadrova.

Očekuje li se od profesionalnog fotografa da se ponaša profesionalnije, to jest prema svom zanatu odgovornije? Ivan Posavec, kao svaki fotograf koji drži do sebe, nikamo ne ide bez barem maloga fotoaparata. Također, kao svaki fotograf koji drži do sebe, nikad ne dozvoljava da mu koncentracija opadne i da prestane loviti zanimljive vizure koje bi mogao zadržati pomoću svjetla. Takve situacije Posavčevo izvježbano fotografsko oko vidi svaki dan. U nizu banalnosti koje nas okružuju, neka banalnost zazvuči nam posve intimno, poetikom za koju nam se čini da ju samo mi razumijemo i da je samo mi možemo uzdići do razine umjetničkog djela koje će našu fascinaciju prenijeti drugima. Posavec se ponekad nađe u takvoj situaciji: ugleda neki motiv, prima se svog alata, ali u zadnjem trenutku odluči da će ga, ipak, zabilježiti mobitelom. Odabire lakši put, tko zna zbog čega – zbog nepraktičnosti vađenja aparata, zbog lijenosti, ili zbog, makar i podsvjesne, uvjerenosti u nevažnost motiva. Možda i zbog odgovornosti prema svome zanatu, jer zna da bi za dobru fotografiju snimljenu po nekim vlastitim standardima trebalo izdvojiti malčice više vremena i koncentracije, koje si on u datom trenu ne može priuštiti.

To popuštanje trenutku nastaje kada se fotograf posluži blagodatima suvremene tehnologije koje banaliziraju i bagateliziraju njegov poziv. No, koliko god ovi kadrovi djelovali beznačajno, oni otkrivaju specifičan rukopis. U njima se vidi da je postavljanje kompozicije Posavcu, zbog godina prakse, već rutinsko, a prisutan je i autorov interes za bizaran detalj: na primjer za ništavnost fasade u noći, linije na cesti, ili odbačene najlonske rukavice za točenje goriva; za zbijenu tragediju Augustinčićevog Nošenja ranjenika; ili za neobičan prizor iz centra grada. Tu je i sekvenca od nekoliko fotografija kuće i drveta u tami, skoro potpuno crnih fotografija koje iritiraju gledatelja dok odgoneta njihov sadržaj i tjeraju ga da im se približi do krajnjih granica, gotovo ga gutajući kao crna rupa koja usisava svu svjetlost i materiju u sebe. Je li to suptilni nihilizam jednog Vanište? Nipošto, jer je lišeno svakog patosa. Je li konceptualna dosjetka? Čak ni to, jer nema druge poante doli pokazati komadić tupe stvarnosti koja svojom tupošću upravo tragično fascinira ovog fotografa.

Na izložbi Čuvaj svoju tajnu, u Gradskoj galeriji Striegl u Sisku 2013. Posavec je pokazao niz sličnih, usputnih prizora, a sada nam ih daje svodeći svoje umijeće na gotovo refleksni minimum. Možda je to i njegov odgovor na svekoliko zagađenje koje sam spomenuo. Odbacujući vlastite prosudbe ili stečena znanja i dozvoljavajući dojmovima da naprosto dolaze, bilježeći ih jednako makinalno i automatski kao što se pojavljuju, dopuštamo svijetu da prođe kroz nas, te tako osvještavamo kako smo i mi sami njegov dio: s jedne strane nečiji sporedan i nevažan dojam, a s druge centar sveukupnog zbivanja, koje se zrcali u našoj svijesti. /Feđa Gavrilović