Čini se poput osvajačkog krika ili razbibrige, mjesto prema kojem se promatra radi prepoznavanja željenog tijeka, kao polja književnosti između mita i sna, stvarnosti koja živi i potiče druga nutarnja ćutanja. Možda je samo hitna potreba za susretanjem Sama (Same old shit) - alias Jean Michel Basquiat, mit i prizivanje u smjeru kompletiranja hoda umjetničke inicijacije. Susret radi nadilaženja, govoreći drugačijim pogledima, drugim obećanjima i prelaženjima.
Elvio Maccheroni ima genioznost i znatiželju koje treba zadovoljiti, ne iz razloga prikazivanja kreativnog dara, već radi postizanja da izražajna sredstva iznjedre ideje koje slijede umjetnički uradak, a ne koje ga prethode. Takav način stvaranja sadrži trenutak iluminacije, vrelo otkrivanja pravoga trenutka za izlet unutar transformacija nadiruće stvarnosti. Svojim novim radovima umjetnik otvara procese spoznaje koje postaju moguće kroz mnogolikost intervencija s efektima koji se u zajedništvu kompozicija stapaju među krajnostima i generalizacijom pogleda.
Ovom prigodom i za Maccheronija treba započeti govorenje o njegovoj umjetnosti kao prijelazu, tijeku, putovanju ili tranzitu. To je umjetnost koja različitošću u zajedništvu govori slikom, rukopisom, nizanjem. Umjetnost kao podij koji se preslikava prema sustavu govorenja o različitom. Radi se o 'Teatru' intertekstualna i multimedijalna značenja. Kreativnosti koja stvarnost čini životnijom i uočljivijom u zajedništvu s tragovima bilježenja. To su djela koja uvode u transformaciju, prema metamorfozi, nastavku beskonačna razvoja, tranzitu od materijalne prema dimenziji nestvarnog koja dopušta receptoru kvantifikaciju vlastitih usvajanja i otkrića. Radi se o uspinjućoj snazi koja za sobom nosi rizik ili želju brodoloma, izron i uton svakog bljeskanja straha, krik i tišinu naspram otežavajućeg glasa metafizičkog stvaranja.
Ovim 'pričama' Elvio pomiče u kut ideološki imperativ koji ne dopušta oku zamjedbu drugosti zapriječen vlastitošću. Ta je umjetnost poput prolaza već viđenim mjestima, ali nikad doživljenim u potpunosti, obnova prostora određenog za suprotstavljanje i susretanja, gdje prevladava rizik, nepredvidivost, različita pripadnost. Radi se o mjestima koja dopuštaju doživljaj, u kojima svaki trag i privid pripovijeda nikad posjedovanim jezikom, kazujući ipak želje i snove, usamljenost i vrevu. Ovdje, ranije i kasnije vrijeme, odlasci i povratci, prostorija i praznina, bivaju jednaki među sobom onima koji se upuštaju u intuitivne labirinte stvaranja.
Kod Elvija, bipolarnost se prikazuje na sličan način, što znači da njegov rad u nama proizvodi značajne transformacije. Tako je to iz razloga što se zamjedbom obračunavamo s potpunom autorskom slobodom prema kojoj prizivaju radovi sve više obilježeni problematskim i strateškim, oscilirajući među trobar clus-a i jasnoće komunikacije. Umjetnost ne može bez misterija kao ključnog elementa stvaranja, ako želimo da djela govore umu, srcu, najsitnijim dijelovima organizma koje su u stanju prihvaćati i pamtiti. Misterij nije otuđenje, gubitak razuma, već vrijednost koja proizvodi dodatnu stvarnost.
Nije to zaborav, već eksplozija tišine koja kreće prema drugim obalama, izbavljenjima i pristajanjima. Elvio nam svojim posljednjim radovima govori da su to mjesta na kojima treba dočekivati i tražiti istinu. Ne apsolutnu ili ideološku istinu koja svijet želi protumačiti u konačnosti, već onu koja govori neznatnima, a hrani se sjenom u kojoj nastaje i raste. ..
Pino Bonanno
