Izložba Bojana Šumonje

Bojan Šumonja je slikar koji pripada vrhu onih umjetničkih stvaralaca čiji je specifični umjetnički i slikarski ductus postao prepoznatljivom činjenicom i nezaobilaznim dijelom povijesti naše suvremene umjetnosti, ali ujedno i onaj umjetnik koji ne robuje mijeni stilova niti podilazi važećim trendovima. Poznat kao rafinirani slikar ponajprije figuralnog predznaka, Šumonja je svojim slikarstvom opstao u vremenu (pa ga čak i nadjačao), u kojem prevladavaju ambijenti, video radovi i instalacije, računalni printovi ili space-specific objekti. No, Šumonja je vrlo svjestan vremena u kojem živi, a njegova urođena umjetnička znatiželja povela ga je i u istraživanje drugih medija o čemu govore radovi prikazani i na ovoj izložbi. Kada se oni sagledaju, evidentno je da autoru nije bitno samo ovladavanje novim tehnologijama, niti se zadovoljava samom promjenom izražajnog sredstva, već i da mijenja svoja razmišljanja, od nosno njegove ideje postaju bliske umjetnicima koji se izražavaju upravo onim umjetničkim medijima za kojima je sada Šumonja posegnuo.

Ukratko, Bojan zalazi u sfere socijalne i političke određenosti, što prije nije bio slučaj, osim ako izuzmemo čitav slikarski ciklus 'Ovce', kada je sjajnom metaforom izrekao svoj stav o društvu i narodu kojem pripada. Tim je ciklusom Bojan nenametljivo, ali iznimno kritički progovorio o našem vremenu u kojem je svaka individualnost postala nepoželjnom jer primarni je cilj izjednačiti jedinke i pretvoriti ih u poslušnike koji će ovisti o milosti korporacijskih vlasti. Stoga je logično da sada, kao uzrok takva društvenog stanja, te kao light motiv (neonska instalacija) cijelog ciklusa ističe korupciju, koja je osim što pomaže svjetskim moćnicima da ostanu na vlasti, dovela do ruba propasti i zemlju u kojoj Bojan živi. Šumonjina hrvatska zastava bijele je boje, jer se Hrvatska nije predala samo i isključivo korupciji, već je i kao država posljedično korupcijskim aferama izgubila svaki integritet i dostojanstvo. Činom potapanja te zastave Šumonja upozorava da nam je voda došla preko glave, ali ipak se još nazire tračak svjetla, što govori da je autor, vjeran svom umjetničkom poslanju, ipak optimist; odnosno govori da vjera u umjetnost, pa tako i u boljitak društva i države u kojoj živimo, mora postojati, jer inače život nema smisla.

Duhovitost je jedna od bitnih karakteristika dosadašnjega Bojanova opusa. Cijeli ovaj njegov ciklus ne bi imao ni razloga ni smisla da autor svojim duhovitim rješenjima, koja su često na rubu sarkazma, ne progovara na sebi svojstven način o tužnoj stvarnosti. Njegovi radovi diskretno su u svoj korpus inkorporirali ponešto i od karikature, čime su dobili potrebnu britkost likovne političke literature, a Bojan i tim činom potvrđuje da trenutno za njega metijerske granice ne postoje. Takav stav ilustrira i serija printova bivše premijerke Jadranke Kosor, koju Šumonja izrađuje u pop–art maniri Andyja Warhola, odnosno citira njegovu poznatu seriju s likom Marilyn Monroe. Ovdje Bojan pozicionira Jadranku Kosor, neuspješnu hrvatsku političarku čiji nas je lik putem svih medija bombardirao više od dvije godine, poput Marilyn, legendarne ikone pop-kulture ranih šezdesetih godina. Stravična je činjenica da se između te dvije ličnosti, a o čemu Bojan uopće nije dvojio, može staviti ikakav znak jednakosti, a još je poraznije to što je nama dnevna politika doista postala pop-kulturom, najčešće i jedino ona sama. Šumonjini hologrami pretapaju političare: Mesića, Tuđmana, Sanadera i Kosoricu ili Čačića, Linića, Josipovića i Milanovića. Očito je da autor ne čini nikakvu razliku između političara iste ili različitih vlasti, odnosno da ne preferira ni jednu stranku ili političku opciju.

Šumonjino stajalište o onima koji nama vladaju slično je stavu većine stanovnika ove zemlje, odnosno porazno iskustvo jasno mu govori da su u principu na vlasti svi isti, jer predizborna obećanja ostaju samo obećanjima, a stvarnost je sve teža i teža. No, ne smijemo zaboraviti da Šumonja nije političar nego umjetnik kojega prije svega zanima odnos između društva i umjetnosti, socijalna pozicija umjetnika u tom društvu, a posljedično činjeničnom stanju i umjetnost kojoj je bliža ideja i promišljanje od moguće metijerske vještine i estetske vrijednosti. Osim što će se novim vizualnim medijima sarkastično osvrnuti na tu stvarnost, Šumonja zacijelo traži i određeni odmak od slikarstva kojim se bavi već gotovo četrdeset godina te će u drukčijim medijima naći određenu relaksaciju, kreativnu pauzu u kojoj progovara drukčijim jezikom, ali identičnom istinom. Služeći se paralelno slikarstvom, hologramima, instalacijom i ostalim suvremenim vizualnim medijima, Šumonja razgrađuje svoju osnovnu ideju odmaka, koju od prvotnih ironičnih, ali slikarsko-hedonistički izvedenih i rasno slikanih kompozicija sada u drugim medijima postavlja u kontekst sociološko-političkih iščitavanja. Radovi na ovoj izložbi upravo govore o sustavnom umjetničkom razmišljanju kada sredstvo služi cilju, ili kada, kako kaže Thomas Mann, umjetnost postaje kritika.' Mladen Lučić