Igor Eškinja: Efemeropolis

Igor Eškinja: Efemeropolis

Proučimo li etimologiju zanimljive kovanice kojom Igor Eškinja naziva svoju instalaciju (i u ovom slučaju izložbu)   možemo naslutiti dvije osnovne teme koje umjetnik kroz ovaj rad artikulira - specifičnost prostorne, ali i socijalne organizacije čovjekova stanovanja i istaknuti pojam vremena tj. prolaznosti. Dakle, kakav je to Eškinjin grad? Kratkotrajan, nestalan, promjenjiv, prolazan…? Kombinirajući jezične i vizualne kodove, za početak možemo zaključiti da je privremen, konstruiran od poluprozirnih zastora na kojima se naziru otisnute fotografije stambenih višekatnica. U galerijskom kontekstu privremenost instalacije je jasna – pretpostavljeno neutralan prostor galerije (iako je u slučaju smještaja Galerije Škola ova konstatacija upitna) jednostavnim je elementima za potrebe izložbe transformiran u potpuno drugačiju prostornu situaciju. Zastori postavljeni unutar galerije poput arhitektonskih elemenata mijenjaju smjer kretanja posjetitelja, te uvjetuju postepeno otkrivanje novog dinamičnog odnosa umjetničkog rada i prostora u kojemu je postavljen. Međutim, ono što uistinu Efemeropolis čini interesantnim je inverzija značenja na kojoj Eškinja vrlo vješto često temelji svoju umjetničku strategiju. Krenimo od same forme zastora čija je primarna funkcija nešto zastrijeti, zakloniti od pogleda. Suprotno tomu, zastori Eškinjine instalacije ne oduzimaju, već dodaju značajan vizualni sadržaj – fotografiju stambene arhitekture. Ona pak, zbog činjenice da su zastori prozirni, prestaje biti statičan medij. Prolaskom posjetitelja kroz instalaciju ne događa se samo promjena smjernica njihovog kretanja, već i bitno preklapanje pokreta i zadane pozadine. Novonastali grad postaje dinamična struktura jer svakim novim prolaskom i pokretom mijenja svoj karakter. No, ranije spomenuta inverzija ne ostaje samo na vizualnom aspektu Efemeropolisa, ali za njezino razumijevanje potrebno je objasniti i kontekst nastanka samoga rada. Umjetnik je fotografije snimio noću, u tipičnom stambenom predgrađu Rijeke izgrađenom sedamdesetih godina 20.st., vremenu u kojem se na ovim prostorima posljednji put planski pristupalo rješavanju stambenog pitanja većeg broja stanovnika. Posljedica urbanizacije tadašnjih gradova, kako Rijeke tako i Splita, upravo su ovakva velika stambena naselja koja, iz političkih i ekonomskih razloga, nikada nisu do kraja dostigla planirani izgled. Uglavnom su izostali javni sadržaji i velike su arhitektonske strukture prepuštene pukoj funkciji spavaonica. Ako ovome dodamo i činjenicu da u posljednjih dvadesetak godina stanovništvo Rijeke rapidno opada, dodatno se pojačava osjećaj izostanka osnovnih sadržaja (stanovnika!) koje čine suvremeni grad. Upravo se u ovakvoj situaciji može naći razlog zbog kojeg se Eškinja odlučuje na noćnu fotografiju na kojoj nedostatak ikakve aktivnosti uistinu naglašava doslovnu i simboličku usnulost grada. Ovom inverzijom očekivanog i prisutnog arhitektura, koja je mišljena i izvedena kao dugotrajna, postaje privremena, prolazna i nepostojana.
Kada umjetnik kakav je zasigurno Igor Eškinja sustavno, inteligentno i dosljedno artikulira svoj rad, ali i svoje okruženje, relevantnost njegovih radova izmještanjem u raznorodne kontekste postaje još i vidljivija. Izlaganje rada kao što je Efemeropolis u galeriji škole koja sama svakodnevno prkosi činjenici da je smještena u gradsku „spavaonicu“, uistinu transponira njegovu interpretaciju iz hermetičnog svijeta umjetnosti u životni prostor, o kojem naposlijetku i sam umjetnik govori. / Jasminka Babić, iz teksta kustosice izložbe
 
Izložba ostaje otvorene do 21. 11. 2017.