Vilena Vrbanić: Instrumenti s tipkama u zagrebačkim muzejima

 
Odsjek za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu iznjedrio je niz muzikologa čiji brojni radovi; završni, diplomski, magistarski i doktorski, sadrže i hvalevrijedan broj tema vezanih uz hrvatsku glazbenu baštinu. Doprinos tome nizu diplomski je rad mlade muzikologinje Vilene Vrbanić (diplomirala 2011. pod mentorstvom dr. sc. Vjere Katalinić), koja je ukazala na tek dio još uvijek brojne zaboravljene, zanemarene i neistražene hrvatske glazbene baštine. Odabravši obraditi instrumente s tipkama pohranjene u zagrebačkim muzejima, otvorila je vrijedno i relativno nepoznato područje i problematiku koja do sada nije bila sustavno obrađivana.

Instrumenti s tipkama čuvaju se u tri zagrebačka muzeja: Muzeju za umjetnost i obrt (unutar Zbirke muzičkih instrumenata), Muzeju grada Zagreba (u sastavu Zbirke glazbenih automata Ivana Gerersdorfera, Memorijalnog prostora Bele i Miroslava Krleže te Zbirke Rudolfa i Margite Matz) i Hrvatskom povijesnom muzeju (u Zbirci predmeta iz svakodnevnog života).

U zagrebačkim su muzejima zastupljeni sljedeći tipovi instrumenata s tipkama: klavikord, stolni klavir, prenosivi putni klavir, fortepiano, pozitiv, fisharmonika, harmonij, pianino, klavivijest i njihovo prikupljanje u Hrvatskoj, slijedi dio u kojem su popisani tipovi instrumenata s tipkama, njih dvadeset i pet, koji se nalaze u zagrebačkim muzejima. Detaljno je iznesen historijat svakog pojedinog instrumenta (konstrukcijske i tehničke karakteristike, mjesto i vrijeme izrade, graditelji, materijali, dimenzije, signatura, prijašnji vlasnik, opseg klavijature, detalji vezani uz klavijaturu i pedale, stanje, smještaj, općeniti opis). Podatke je prikupljala pregledavanjem instrumenata, podataka iz muzeja i kataloga, kao i konzultiranjem stručne literature (enciklopedije, bibliografije, rječnici, priručnici, časopisi) te odabrane grade izvan toga, pogotovo kada su u pitanju prijašnji vlasnici instrumenata koji nisu bili profesionalni glazbenici.

Kada je to bilo moguće, razgovarala je s potomcima prijašnjih vlasnika i pritom doznala niz zanimljivih detalja. Instrumenti koji se čuvaju u zagrebačkim muzejima svojevremeno su bili jedan od glavnih preduvjeta muziciranja. Dopremar, phonola - automat za sviranje klavira i čembalo. Autorica je u svom diplomskom radu istražila i pokušala utvrditi tipove zbirki, postojeće stanje, vrste instrumenata, karakteristike, kako su dospjeli u muzeje i njihov „predživot" prije pohrane u muzej. Nakon uvoda u kojemu opisuje zbirke muzičkih instrumenata kroz poni su za potrebe glazbovanja njihovih vlasnika na privatnim posjedima te su svjedoci razvijene građanske kulture u kojoj je glazba imala važnu ulogu. Materijalno u povoljnim prilikama, građa-nske su obitelji redovito njegovale kućnu glazbu i same muzicirale, za što su imale i dostatnu glazbenu naobrazbu.
 
Zbirka muzičkih instrumenata iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt jedina je evidentirana zbirka ovog tipa u zagrebačkim muzejima, ujedno i najznačajnija u Hrvatskoj. Činiju sedamnaest instrumenata: klavikord, tri Tafelklavira odnosno stolna klavira, fortepiano, prenosivi putni klavir, pozitiv, fisharmonika, harmonij, Schrankklavir odnosno uspravni klavir, dva pianina te pet klavira. Instrumenti datiraju iz druge polovice 18. stoljeća (klavikord Josepha Silberbauera, pozitiv nepoznatog graditelja, stolni klavir Franza Xavera Christopha), zatim početka 19. stoljeća (fortepiano Giuseppea Barage, uspravni klavir Berger), prve polovice 19. stoljeća (stolni klavir Johanna Antona Knama, stolni klavir Johanna Schantza, dva klavira Streicher), potom sredine 19. stoljeća (prenosivi putni klavir nepoznate marke, fisharmonika Jakoba Deutschmanna, klavir August Lewandoski), druge polovice 19. stoljeća (pianino August Ozelis), te prijelaza iz 19. u 20. stoljeće (harmonij iz radionice Dennisa W. Karna, pianino Heferer). Većina instrumenata s tipkama koji se čuvaju u ovom muzeju potječu (ili se na temelju signatura tako može pretpostaviti) iz Austrije, ponajviše Beča, što potvrđuje njegov glazbeni i kulturni utjecaj na Zagreb.
 
Četiri instrumenta s tipkama u posjedu Muzeja grada Zagreba smještena su na tri lokacije. Phonola - automat za sviranje klavira, nastala početkom 20. stoljeća u leipziškoj tvornici Ludwig Hupfeld, pripada Zbirci glazbenih automata Ivana Gerersdorfera. Klavir izrađen oko 1900. u radionici Rudolfa Stelzhammera u Beču krasi Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže. Čembalo iz njemačke tvornice Neupert (1938.) i klavir iz austrijske tvornice Bosendorfer (oko 1930.) dio su Zbirke Rudolfa i Margite Matz. Instrumenti iz Memorijalnog prostora Bele i Miroslava Krleže, kao i Zbirke Rudolfa i Margite Matz, nalaze se tamo gdje su bili za života vlasnika, u svom „izvornom" okruženju.
 
Hrvatski povijesni muzej u svojoj Zbirci predmeta iz svakodnevnog života posjeduje četiri klavira nastala tijekom prve polovice 19. stoljeća: jedan stolni klavir, kojeg je u Beču izradio Johann Anton Knam, te tri klavira. Od toga se dva klavira zbog nedostatka prostora nalaze u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici odnosno dvorcu Stubički Golubovec. Oba su nastala u Beču: prvog je izradio Jakob Czapka, a drugi A. Amberg. Klavir koji se nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju stoji na podesni palače Vojković-Oršić-Rauch, nema signaturu na temelju koje bi se moglo zaključiti ime graditelja i/ili mjesto podrijetla.
 
Propitkujući prošlost i sadašnjost instrumenata s tipkama, autorica s pravom postavlja pitanje njihove budućnosti te zaključuje da su pojedini primjerci u sva tri muzeja, odnosno zbirkama unutar njih, zbog objektivnih razloga (prije svega nedostatka prostora) neadekvatno smješteni. Riječ je o zanimljivim instrumentima koji zaslužuju njegu, zaštitu i održavanje, a u većoj ili manjoj mjeri i obnovu.
 
Restauracija je učinjena na tri instrumenta: klaviru Rudolfa Stelzhammera iz fundusa Muzeja grada Zagreba te stolnom klaviru J. A. Knama i klaviru J. Czapke iz fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja. Većini ostalih instrumenata također je nužna stručna intervencija jer da punu vrijednost i ljepotu dostižu tek ako se restauriraju i ugode. Da bi se to postiglo, autorica nudi realno i nužno rješenje: izradbu prijedloga projekta obnove pojedinog instrumenta, odnosno polazni dokument kojim bi se odredila vrsta zahvata. Dio dobro očuvanih instrumenata trebalo bi osposobiti za (ponovno) muziciranje jer je to njihova primarna i neosporna funkcija. Također, valjalo bi napraviti katalog instrumenata pohranjenih u hrvatskim muzejima, a mogle bi se snimiti televizijske emisije o njima. Nadalje, bilo bi potrebno utemeljiti i stalni postav muzeja glazbenih instrumenata, s obzirom na to da u Hrvatskoj takva institucija ne postoji. Autorica također daje zanimljiv prijedlog da bi se, kada Muzička akademija odseli iz zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda, dio prostora u Gundulićevoj ulici mogao pretvoriti u muzej. Na taj bi način glazbena i šira kulturna javnost mogla upoznati osobitosti i neupitne vrijednosti brojnih instrumenata, trenutno skrivenih u depoima ili nekom mračnom i prašnjavom kutu. Sve to podrazumijeva razvijanje svijesti i odgovornosti o značenju i posebnostima starih instrumenata.

Muzikologinja Vilena Vrbanić, svoj je diplomski rad predstavila i na 12. godišnjem susretu Hrvatskoga muzikološkog društva, a najopsežnije poglavlje, u ponešto sažetoj i dorađenoj verziji, objavljeno je u hrvatskom muzikološkom zborniku Arti musices, 42/2 pod naslovom "Instrumenti s tipkama iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.' Vilena Vrbanić zaključuje: "Ne radi se o predmetima koji pripadaju samo prošlosti, već svojim postojanjem povezuju minula vremena sa sadašnjim." (Eva Kirchmayer-Bilić, Hrvatsko slovo)

Vilena Vrbanić: Instrumenti s tipkama u zagrebačkim muzejima (pdf)