Matica hrvatska, u Knjižnici Saeculum, objavila je drugo, prošireno izdanje kultne znanstvene monografije, povijesno-umjetničku i kulturološku studiju 'Bečka moderna. Portret jedne kulture', akademika Viktora Žmegača.
mjesto: Split: Muzej grada Splita
Predgovor drugom izdanju
'Drago mi je što je iz krugova znalaca u javnosti potekla želja da se ova knjiga nakon gotovo dvadeset i pet godina ponovno objavi. Iskoristio sam priliku i znatno je proširio. Uz dopune postojećim prikazima napisao sam, ne mijenjajući koncepciju, osvrte na pojave i ličnosti kojima je također mjesto u kronotipu bečke moderne. To se osobito odnosi na kazališno stvaralaštvo Maxa Reinhardta, na psihologiju Alfreda Adlera, kojemu je u povijesno-problemskom pogledu mjesto uz Freuda, na Mahlerova suvremenika a donekle i srodnika Huga Wolfa, na bečki krug povjesničara umjetnosti, te na skupinu neopozitivističkih filozofa koja je u povijest znanosti ušla pod nazivom Wiener Kreis. Nakladnički odjel Matice hrvatske, a posebno glavna urednica Romana Horvat, iskazali su u radu na knjizi uzornu brižnost.' Viktor Žmegač
Predgovor prvom izdanju
'Nazvao sam knjigu o glasovitom, u cijelom svijetu poznatom razdoblju bečke umjetnosti i znanosti 'portret jedne kulture'. Portret, izveden likovno ili književno, pretpostavlja pristup koji, u načelu, teži za ravnotežom objektivnosti i subjektivnosti. Zbog udjela osobne vizure vrijedi pravilo: koliko portretista toliko portreta, bio sadržaj i posve istovjetan. Poznavatelji drugih djela o bečkoj moderni znat će prosuditi u čemu su posebnosti ovdje izvedenoga portreta.
Rabim općeniti pojam 'kultura' stoga što bečka moderna ima toliko lica da izmiče pojmu 'pokret' ili srodnim nazivima. Sponu između raznorodnih fenomena u umjetnosti, filozofiji i znanosti tvore grad i razdoblje. No te odrednice bile su toliko snažne da su u obilju misli, motiva i stilova prepoznatljive neke konstante koje bečkoj kulturi epohe daju posebno obilježje. Te konstante, imenovane u kazalu, prikazuje ovaj portret. Bečka je moderna odavna sadržaj hrvatske kulturne svijesti. Stoga nije potrebno obrazlagati potrebu za takvom knjigom. Ona, međutim, ne želi samo podsjetiti na zajedničku prošlost; ona tu prošlost teži prikazati u današnjem svjetlu i upozoriti na sastavnice bečke kulture koje dosad nisu privlačile sustavnu pozornost naše publicistike.
Poput drugih knjiga o toj temi, i ova studija nastoji pružiti uvid u spregu različitih područja kulture. Izazov je bio upravo u namjeri da se potraže zajedničke tendencije – ali i zajedničke antinomije – u raznovrsnim oblicima stvaralaštva i spoznaje. Ali interdisciplinarnost ne smije biti svaštarstvo. Tko traži obavijest o svemu i svačemu, slikovito rečeno: telefonsku knjigu bečke moderne, s podacima o svim djelima i svim životopisima, neka posegne za nekom drugom knjigom – ako je nađe.
Narav je studije, u osnovi, tematološka: spoznajni su cilj temeljne kulturne predodžbe epohe, a stoga i mentalitet koji prožima stilske postupke. Domaćim su čitateljima vjerojatno već poznate knjige poput Johnstonove i Schorskeove. Smatram da je poželjna usporedba između – raznovrsnih – pristupa u djelima tih autora i usmjerenja moje knjige. Bit će svakako korisno čitati ih u skladu s načelom komplementarnosti. Od djela navedenih u popisu literature želim osobito preporučiti zbornik Fin de siècle. Zagreb-Beč, objavljen ove godine u nakladi Školske knjige.' Zagreb, ujesen 1997., Viktor Žmegač
