vrijeme: 09.05.2012.
mjesto: Zagreb
"One nemaju vidljivih rana i nisu u invalidskim kolicima a ipak, njihove su rane na određeni način dublje jer dodiruju samu dušu, čovjekovo dostojanstvo", kazala je Bušić na predstavljanju.
Kako i inače osjeća usku povezanost s Vukovarom, gdje je sudjelovala u iskapanju masovnih grobnica krajem 90-tih godina prošloga stoljeća, dok joj je tema silovanja bliska budući je i sama tri puta doživjela pokušaj silovanja - posljednji put, kako je naglasila, u zatvoru, odmah je znala da će morati napisati roman o tome.
"Ja mogu razumjeti kakav je osjećaj ranjivosti i nemoći žena tijekom zarobljeništva, kao i zamršen odnos između tamničara i zarobljenice. A što je možda najvažnije, znam kakav je osjećaj biti obilježen, prognan i napadnut od ljudi koji te ne poznaju, što se dogodilo brojnim vukovarskim ženama", kazala je.
Otmice i silovanje nipošto nisu novi fenomeni, a posebno ne u ratno doba, napomenula je. No, potrebna je hrabrost, empatija i predanost za suočavanje s tom temom a, dok se ova knjiga temelji na istinitoj priči, ustvari je to priča svih žena. "Zato sam možda napisala ovu knjigu, kako bih ljude podsjetila na to", kazala je Bušić, poručivši kako se "mnogo toga može dogoditi zbog jedne knjige, zbog pisane riječi", a patnja i bol trebaju i moraju biti priznati, "jer samo to vodi do zacjeljenja".
Radnja romana zgusnuta je u svega 24 sata a počinje u suvremenom Vukovaru. Njegova je junakinja 23-godišnja majka koja je za vrijeme opsade toga grada, ostavši u ratnome sanitetu, pala u zarobljeništvo i postala seksualna robinja. Danas, vrativši se u Vukovar, ona ne nalazi mir, već susreće svoje silovatelje kako žive kao slobodni građani. Razapeta strašnom dvojbom o tome što učiniti, odlučuje se tužiti svoje silovatelje.
Recenzentica Vesna Kukavica kazala je kako ovim "izvanrednim ženskim pismom" Bušić želi poručiti toplu i humanu poruku svijetu da smo svi "pozvani da se uzdignemo iz kaljuže bilo koje vrste nasilja". "Izmjenjujući narativne tehnike od struje svijesti do unutarnjeg monologa, Bušić kroz burnu stvarnost koja se odvija u duši svoje junakinje progovara o ratnoj i poratnoj zbilji Vukovara. Čitajući ovu knjigu, uvjerila sam se da je Julienne Bušić iskreni borac za nenasilje nad svim ljudskim bićima", kazala je Kukavica, napomenuvši kako je riječ o prvom romanu te vrste u hrvatskoj ratnoj prozi.
O knjizi je govorio i akademik Slobodan Lang, koji je istaknuo kako ovakve knjige produbljuju spoznaje. "Bušić šalje poruku nade, poručujući svima da se mogu izboriti", kazao je.
Julienne Bušić (1948.) američka je prozna spisateljica, esejistica, i prevoditeljica, supruga hrvatskog emigranta Zvonka Bušića s kojim je u rujnu 1976. sudjelovala u otmici zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga. Cilj otmice bio je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave letke koje su namjeravali izbaciti iz zrakoplova, a kojima su željeli privući pozornost na status hrvatskog naroda u tadašnjoj Jugoslaviji. On je zbog toga proveo 32 godine u zatvoru, te je pomilovan 2008., dok je Julienne oslobođena 1990. Tekstovi su joj objavljivani u brojnim američkim i hrvatskim časopisima i listovima, a njezina prva knjiga, memoari "Ljubavnici i luđaci" (2000.), kronika njezina odnosa sa Zvonkom, dobili su nagradu Društva hrvatskih književnika 1997. godine. Napisala je i autobiografski roman "Tvoja krv i moja" (2008.), u Hrvatskoj objavljen u nakladi Mozaik knjige. "Živa glava" njezin je treći roman, a objavljen je u izdanju nakladnika Interpublic. (Hina)
