Samostalna izložba Line Bussov i Ivana Valušeka održava se od 27. ožujka do 10. travnja 2018. u Galeriji Juraj Klović u Rijeci. Svečano otvorenje bit će upriličeno u utorak, 27. ožujka 2018. u 20 sati.
vrijeme: 27.03.2018.
mjesto: Rijeka, Galerija Juraj Klović, Verdijeva 19 b
Samostalna izložba IVAN VALUŠEK
HORROR VACUI
Bilješke prostora mijena
Kolekciju likovnih promišljanja, crteže većeg formata, predstavlja Ivan Valušek. Umjetnik, nakon elemenata metala i vatre, poseže za jednostavnijim: vodom i pigmentom, nastavljajući ritualnu umjetničku akciju, igru vizualizacija tijeka i mijene. Kao i njegovi trodimenzionalni radovi, i ovi sliko-crteži jesu fraktalni zapisi. I oni promatrača tjeraju na kretanje prostorom: približavanjem ili udaljavanjem od rada kako bi mogao doživjeti cijeli oblik/format.
Ponuđeni Ivanovi oblici nastali su u recentnom vremenu i nastavljaju očitovanje intuitivnim činjenjem bez obzira na napor izvedbe korištenjem velikih formata. Promatrajući ih u slijedu, čine se dijelovima istog obreda. Niz oblika nije kronološki vezan, već ga povezuju emanirane, uklopljene energije. Početni oblici bivaju ocrtani na podlozi spontanošću instinktivne energije, a pokazuju se kao zakrivljene linije koje formiraju izdužene, umrežene, listolike sustave. Kasniji slojevi kao da formiraju iluziju trodimenzionalne rešetke. Svi potezi imaju tonski promjenljivu gustoću pigmenta, što još više naglašava iluziju prostorne formacije.
Autor zna da potez materijalizira nesvjesno osjećanje. Snaga kontrolirane geste naslanja se na imaginaciju koristeći mogućnosti materijala. Umjetnik svjedoči da su elementi kreativnog rada, materijal i stvaralački proces nedjeljivi. Autorov pozdrav iskrenosti korištenja materijala i pretvaranje osobne energije u likovno djelo pozicionira se u vremenu. Usprkos plošnosti, čini se kao da smo zašli u trodimenzionalni herbarij. Sklop spiralnih poteza postaje oslonac za pogled. Koristeći crtež, remeteći podlozi njenu toniranost, umjetnik oblikovanjem afirmira ideju zaustavljenih trenutaka kretanja, mijene. Na razvijenim formama promjene tona poput patine, dodatno sugerira iluziju organskog. Jednostavna motivika i instrumentacija traga djelovanja ostavlja mjesto za dojam. Rad na podlozi rezultira formiranjem razigranih, ritmiziranih, izduženih formi. Autor primiruje oblik, ali ga kao iluziju nudi prostoru.
Umjetnik premisu i projekt naziva „Horror vacui“, vezujući se na aristotelovski pristup prema kojem je prostor kontinuiran, ispunjen. Ivan kao da želi iskazati ostvarenje prostora dojmom stalnih vibracija, titranja i promjena stanja/položaja. Radove ne možemo vidjeti bez osvjetljenja. Kvantna fizika kaže kako je svjetlost zapravo oblik energije, električne i magnetske, ali i čestica koja se kreće velikom brzinom: foton. Još neraskrinkana, a tako jednostavna pojava, svjetlost je medij koji je istovremeno i materija i energija; čestica i val. Čini se da umjetnik materijalizira oba stanja. Zbog veličine formata, to je moguće percipirati tek u trenutku postava unutar izlagačkog prostora. Promatrač je uskraćen za inicijalne trenutke gradnje, razvoj forme, dodavanja elemenata. Vizualna euritmija ovdje se pojavljuje u izvedbi, a rezultati su neka vrsta zaustavljenih trenutaka memorije doživljaja. Riječ „euritmija“ označava način dobrog usklađivanja pojedinih dijelova neke cjeline, skladno i harmonično izražavanje snaga koje određuju govor, glazbu, pokret. Valušek ovo iskustvo primjenjuje na komunikaciju s podlogom. On u rad uklapa zvuk, melodijsku liniju. Doživljaj, poniranje u izvanosjetilno vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autor, sluteći neprestani tijek i ritam, dojam spaja s osobnim i čini ga čujnim i vidljivim.
Organizacija nakupina oblika pod kontrolom je umjetnikove energije. Kompozicije većine radova, intervencijama, nanošenjem, uklapanjem, izvijanjem postaju forme na rubu ravnoteže. Naizgled slučajni potezi kojima postiže teksture izgrađeni su činjenjem koja zadržava spontanost. Čini se kao da promišljanje počinje kombinacijom slučajnosti i osluškivanja intimnog stanja. Slijede crtačke intervencije na način borbe elemenata. Medij vode i uvodnjenog pigmenta korišten je u ovom slučaju kao sastavnica mijene oblika posvećenih strukturama mikrokozmosa. Ove ideje dramatično se preklapaju u energiji kreativnog čina tijekom postupka i u konačnom rezultatu.
Ivan Valušek aktivnim vizualiziranjem prati vlastiti proces u koji ponire služeći se intuitivno likovnim iskustvom, instinktom i memorijom. Čini se kao da umjetnik propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti, a koliko je neophodno napuštati misao i osloniti se na instinkt koji iznjedruje nove impulse. U mističnom okruženju ponuđenih arabeski, izdužene forme nude ideju organičke materijalnosti. Pred nama su radovi koji nas upozoravaju da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Relativnost tijeka i mijena, kao konstantna osobina stvari, događaju se unutar naših spoznaja koje postaju privremene. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima a ponekad artificijelnom igrom. Primorani smo da svijet pogledamo i iz drugog ugla. Uzročno-posljedična spoznaja svijeta svemu daje bitnost: kuhanje kave jest istovrijedna kozmička mijena kao i prolaz zvijezde repatice na noćnom nebu, oba događanja u beskonačnom, ali nužno i stalno promjenljivom svemiru.
Ivan Valušek gradi oblike razvijajući ideju na kojoj radi dugi niz godina. On nudi dojam organskog rabeći anorganski materijal. Izdužene forme nemaju kraj, nastavljaju se i gube u slojevima ili izvan formata. Umjetnik pred gledaoca postavlja zadatke. Iako niz radova djeluje ujednačeno, prolazeći od rada do rada nailazimo na stalne promjene intenziteta. Naša, zapadna civilizacija oduvijek je imala irealan pristup odnosu pasivno-aktivno predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatne principe. Komentar tog stanja u premisi je ovih radova. Tek suvremenost interpretira svijet prema ideji autora, kreativca. U kreativnom procesu tehnika, materijal, oblici su prepušteni tvorcu koji više nije Bog već je netko od nas. Svijet nije određena i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena. Ovdje nas prikazane mijene oprostorenog papira uvlače u promišljanje o tome. Ivanovi radovi predstavljaju aksiome tijeka prolaznosti koji oblicima i teksturama nose spoznaje o bogatstvu ljepote trenutaka mijene. Materijalizirana insinuacija mogućeg, signirana je fragmentima krhke sigurnosti trenutka. Tu je snaga ovog niza najočitija. (Eugen Borkovsky, III. 2018.)
Samostalna izložba LINA BUSSOV
ZNAKOVI POKRAJ PUTA U GRADU ANĐELA
Kako je lijepo postati zreo. Zreo u svakom pogledu. Zreo u donošenju odluka, zreo u odnosu sa ljudima, zreo u svojoj osobnoj vizualnoj kulturi. Tek kao zrela žena mogla sam donijeti radikalnu odluku i ostaviti grad u kojem sam provela skoro polovinu dotadašnjeg života, ohrabriti se i preseliti u Los Angeles. Do sad se nisam ni jedanput pokajala. Novi život novo znanje. Prije toga podučavala sam druge kako da postanu umjetnici i poučavajući druge podučila sam sebe.
Los Angeles, ogroman grad. Nema kraja rijekama automobila na zaobilaznicama. Zaobilaznice po noći izgledaju kao rijeke crvene lave koja se slijeva u plamenim jezicima na sve četiri strane svijeta. Ono što ne možeš vidjeti dalje od horizonta u zbilji je vožnja 5 km a sat.
S druge strane Los Angeles zovu gradom Anđela. Upoznavajući i promatrajući ga spoznajem kako su umjetnici iz povijesti vizualno razmišljali dok su slikali. Oduševila sam se jednog jasnog jutra vozeći se kroz Doheny ulicu koja se spušta od Sunset bulevara prema svim glavnim na istok i zapad orijentiranim prometnicama i presijeca ih u daljini na horizontu, atmosferskom perspektivom baš kao na slikama renesansnih majstora, perspektivom punom ljubičaste, zelene i plave, skoro opalne, i prvim planom kao na Constabelovim krajolicima; oštri detalji, vibrantnost boje te kristalno jasni oblici i oštri kontrasti. Vertikale i paralele palmoreda uz cestu presijecaju horizont i eto u jednom trenutku sve što jedna slika treba imati nalazi se u ulici Doheny Drive.
Brda koja okružuju i dijele grad na različite dijelove, mjesta su gdje moćni i bogati žive u prekrasnim vilama kao u Starom Rimu, izgledaju kao pejsažne freske sa zidova bogatih kuća. Valovite i slojevite zelene horizontale daju udobnost bijelim blokovima sa kolonadama u neoklasicističkom stilu.
U Los Angelesu prevladava plava u svim nijansama. Plava kao u tisku, solidna i puna, zatim plava kao u akvarelu, transparentna u gradaciji, nekad koncentrirana i u kontrastu sa narančastom.
Palme su ovdje zajednički nazivnik svim dijelovima grada. Njihove krošnje ispred LACMA -e (Muzej umjetnosti županije Los Angelesa) gdje je postavljena instalacija od stotinjak svjetiljki daje im svjetlosnu krunu te su kao prasak, kao vatromet za 4. srpanj.
Ovaj grad mi je svakodnevna inspiracija već 12 godina.
Ocean. To je jedno sasvim drugo more. U rano jutro horizontalna kompozicija, prvi i drugi plan, sfumato, paleta sivih, suvremeno slikarstvo. U podne plave i bijele koje blješte na horizontu dok su figure kao točke poentili, rijeka pixela koja se rekreira i zabavlja.
Postoje i dijelovi grada gdje se sivilo i boje sukobljavaju u odjeci na umornim tijelima i šatorima beskućnika koji žive pod nadvožnjacima. Ne samo što su jadni i stalno umorni još im je teški sivi betonski nadvožnjak kao debeli široki pastozni potez kistom barijera koja ih izolira od nade plavetnila. Kao sa ranih Van Goghovih slika.
Promatran mojim očima ovaj grad je prepun znakova pokraj puta (landmarks) kojim svakodnevno prolazim i uvijek se iznova oduševim njegovom likovnošću koja me tjera vizualno razmišljati. Možda sam u krivu. Možda sam ja samo jedan subjektivni građanin koji ga promatra očima umjetnika. (Lina Bussov)
