U riječkoj Galeriji Kortil, danas, 22. ožujka s početkom u 19 sati otvara se grupna izložba pod nazivom 'Transformacije stvarnosti 2 / Između slike, predmeta, prostora…'. Na izložbi sudjeluju Snježana Ban, Natalija Škalić, Josipa Štefanec, Ivan Tudek, Iva Vraneković i Ivana Vulić. Izložba je otvorena do 10. travnja.
vrijeme: 22.03.2011. 19,00
mjesto: Rijeka; Galerija Kortil, Strossmayerova 1
Već na prvim izložbenim predstavljanjima, ova je generacijska šestorka pokazala kako ima jasno zacrtane individualne pravce djelovanja, te kako se bogata tradicija moderne i suvremene umjetnosti može u vlastito djelo ugraditi sa svjesnim, ironičnim odmakom, odnosno, na način koji iskazuje samosvijest pojedinca u preuzimanju nasljeđa moderne, bez loše prikrivena, tobože legitimna, postpostmoderna parazitiranja nad istim.
Iznenadila nas je zrelost s kojom šestoro umjetnika analizira i istražuje teme otuđenosti ljudske jedinke u društvu, tjeskobe i izolacije pojedinca, traganja za vlastitim ljudskim i umjetničkim identitetom, ali i svijesti o povezanosti čovjeka s prirodom. Treba istaknuti kako niti jedan od umjetnika u svojem radu ne prisvaja agresivno niti jedan stilski kôd, već kao da su svi elementi određene stilske poetike kojom se služe logični produžetak njihova karaktera i želje za što autentičnijom slikom (vlastita) svijeta.
Snježana Ban u seriji kolaža malog formata Benzin, hrana, prenoćište i umjetnost tematizira otuđenost ljudi u svakodnevici, nižući tzv. male teme urbane svakodnevice koje je afirmirao američki i europski pop-art, ali s pojačanim intimističkim nabojem između protagonista prizora. Jaka egzistencijalistička potka kolaža zadržala se na granici koja nije prešla u pretenciozno, pseudofilozofsko tematiziranje stvarnosti, što njezinim kolažima daje metijerski i idejni balans.
Natalija Škalić u četiri zidna reljefa osebujno artikulira tradiciju geometrijske apstrakcije i nasljeđa Novih tendencija, tražeći neke nove kôdove za komunikaciju i uspostavljanje granica između unutrašnjeg i vanjskog svijeta. Igra praznim bijelim kvadratima i poljima s crnim točkama kao da podsjeća na težnju za invencijom nekog novog sustava komunikacije, ali, jednako tako, u svojoj oprečnoj inačici, pokazuje prazna, neispisana polja znaka, odnosno, često u današnjem svijetu pomiješane relacije označenog i označitelja.
Josipa Štefanec bavit će se sličnim vizualno-značenjskim fenomenom popust Natalije Škalić, u reljefu / zidnoj instalaciji Suprotnosti se privlače. Iako njezin rad djeluje iznimno hermetično, u njemu se autorica bavi trajno aktualnom temom suprotnih polova – muškog i ženskog principa, pozitiva i negativa, lica i naličja stvari, zagubljenog identiteta, mistificiranja vrijednosti i značenja svega oko nas. Promatrajući njezin rad nameće nam se pitanje je li sve završava usisano u besmislu crne rupe, ili je to samo prirodan proces vraćanja početku.
Ivan Tudek re-kreira ambijent vlastitog atelijera, Moji atelijeri i ja balansiramo na mostu, u kombiniranoj tehnici, poručujući time smrtno ozbiljno kako se i mladi umjetnik na početku umjetničkog puta može naći u kreativnoj nedoumici koja je potpuno legitimna pa umjesto individualnih produkata rada u atelijeru naprosto izložiti radni ambijent. Duhovita referenca na atelijer Ivana Kožarića, koji ga je kao cjelinu svojevremeno izložio u prostoru zagrebačke Galerije Zvonimir i kasnije MSU- a, kao laboratorij slavnog umjetnika koji je već pri kraju svog umjetničkog puta, ovdje je transformirana u svojevrsnu finu parodiju i mladenačku ironiju.
Iva Vraneković u seriji grafika Prolaznici na iznimno maštovit način dotiče temu odsutnosti, koja u 20. i 21. stoljeću u širim razmjerima pogađa cijeli svijet. Prazne vješalice govore o odlasku / odlascima u svačijem intimnom životu, o praznim vješalicama u hotelskim sobama, ali i o sudbini ratnih stradalnika, od praznih vojarni do stradalnika holokausta (svakomu prepuštamo da nastavi osobni niz asocijacija). Taj dojam pojačava se kada shvatimo da nas vješalice podsjećaju na otiske / tragove ljudskih rebara.
Ivana Vulić u svojim slikama iz serije Blato bavi se temom povezanosti čovjeka s prirodom, neraskidivom vezom između zemlje, blata i tijela na svim razinama i u svim fazama ciklusa između rođenja i smrti, ali bez patetike, ili pretencioznog forsiranja ekoloških tema. Spiritualno i tjelesno prisutno je na njezinim slikama u ravnopravnom omjeru, s ehom tematiziranja tradicije ritualnog nanošenja blata pa možemo govoriti i o želji za uspostavljanjem mosta prema drevnim običajima, kao jednoj vrsti bijega od tehnološki agresivne svakodnevice. Iva Körbler
