U Umjetničkom paviljonu, u četvrtak, 7. travnja, otvara se velika retrospektivna izložba jedne od nezaobilaznih slikarskih osobnosti nacionalnog značaja, Zlatka Šulentića ( 1893. – 1971.). Autorica izložbe je dr. Ivanka Reberski, a može se razgledati do 5. lipnja.
vrijeme: 07.04.2011.
mjesto: Zagreb: Kino Europa
Na izložbi će biti prikazano oko 120 radova iz svih umjetnikovih stvaralačkih perioda, koja će se posuditi iz brojnih hrvatskih muzeja i galerija te privatnih zbirki.
Na putu slikarskog formiranja Šulentić je prolazio za ono vrijeme standardnim putem školovanja kojim je išla glavnina hrvatskih slikara. Prvo u Zagrebu 1910 godine polazi Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, a potom se 1911. upisuje na Akademiju u Münchenu, gdje studira slikarstvo kod H. Knirra i L. Hertericha, a povijest umjetnosti kod Wölfflina i Mayera. Diplomirao je 1914. godine, a još kao student 1913. posjetio je Pariz. Izlagao je prvi put na I. izložbi Proljetnog salona 1916., čiji je bio jedan od utemeljitelja.
Proputovao je gotovo svim europskim zemljama, posjetio je Ameriku, Argentinu, Brazil, Burmu, Indoneziju, Malaju i Egipat. Bio je srednjoškolski pedagog i profesor na ALU od 1938. do 1947. godine, kad je umirovljen, te se u punoj zrelosti posvećuje slikanju. S putovanja po egzotičnim svjetovima vraćao se inspirativno bogatiji, a u odnosu na elaborirani slikarski izričaj još uvjerljivije 'svoj' i po toj se svojstvenosti uzidao u temelje našeg prošlostoljetnog slikarstva.
Odavna nazvan 'slikarskom konstantom', Šulentić je u pravom smislu slikar kontinuiteta, koji je svojim formiranim pogledom, pouzdanim senzibilitetom i načinom znao premošćivati stilske slojeve što ih je donosilo novo vrijeme i pritom očuvati specifikum svoje izražajne osobnosti. Iako pripada generaciji formiranoj u počecima Proljetnog salona i još prije, znao je i u kasnim godinama odgovoriti izazovima likovnog moderniteta, podvrgavajući ustaljene standarde svome temperamentu.
Znao je ' umjetnost učiniti blagu i poetičnu'. Idući više usputno nego li u matici magistralnih kretanja bio je na svoj način i autentično suputnik u stilu i vremenu. Šulentić je jedan od najizraženijih predstavnika našeg ekspresionizma drugog desetljeća, a još prije je, sa slikom 'Čovjek s crvenom bradom', ostvario kapitalno djelo hrvatskog sezanizma, da bi u trećem desetljeću svojom blagom naravi znao intervenirati u čvrsti 'plastični' stil novih realizama specifičnim fluidnim omekšanjima.
Tako je u ravnoteži čudesno ekspresivne impresije uspio sublimno reducirati motiv u koherentnu sintezu jake oduhovljenosti, ostvarivši u visokoj zrelosti osobnu stilsku paradigmu. Sve do kraja zadržao se na visokoj ljestvici kvalitete, za razliku od većine njegovih generacijskih kolega koji su pod teretom godina gubili svježinu i vitalitet. Tehnikom širokih ploha i mrlja koje prosijavaju svjetlo razgrađivao je oblike u krajoliku, zastirao ih providnim opnama profinjene kromatike, uzdigavši ih tako do vizije koja postaje prepoznatljiva stilska metafora zaustavljena – na korak do apstrakcije, i to na kraju životnog i stvaralačkog puta. I u sakralnim temama nije se podvrgavao tradicionalnim ukusima već je svoju zamisao biblijskih motiva realizirao istim stilskim vokabularom po čemu je njegov sakralni opus također jedan od najznačajnijih doprinosa korpusu našeg sakralnog slikarstva druge polovine dvadesetoga stoljeća...Dr. Ivanka Reberski
