Projekt Stanko Horvat - umjetnička hrvatsko-bugarska suradnja

U protekle dvije godine, Udruga Svetkovina, na inicijativu pijanistice Žanine Bilić, u Bugarskoj je predstavila djela petnaestak hrvatskih skladatelja. 

Bilateralni dvogodišnji projekt (2016; 2017) odvijat će se na već postavljenim temeljima pedagoških i koncertnih aktivnosti (Projekt Suvremena komorna glazba Bugarska-Hrvatska 2014 i 2015).

Ciljevi:

- prezentacija Horvatovog skladateljskog, pedagoškog, društvenog, humanističkog i vizionarskog djelovanja;
- buduće uključivanje djela S. Horvata u standardni koncertni repertoar bugarskih i hrvatskih umjetnika;
- edukacijski cilj – aktivno sudjelovanje pedagoga i studenata Muzičke akademije u Zagrebu i Sofiji; tim doprinosom, pedagozi i studenti će proširiti svoj horizont znanja i interesa i prenositi naučeno i ubuduće.

Autorice projekta su Žanina Bilić i Sanda Majurec, Udruga Svetkovina. Opširnije

Stanko Horvat (Zagreb, 1930. - 2006.) studij kompozicije završio je kod S. Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1956. Godine 1958.-59. usavršavao se u Parizu: kod T. Aubina na Pariškom konzervatoriju, a privatno je studirao kod R. Leibowitza.
Godine 1957. započinje s pedagoškim radom u Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu. 1961. postaje docentom te zatim profesorom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a na dužnosti je dekana ove ustanove od 1977.-81. Godine 1977. boravio je u Berlinu i ondje radio u elektronskom studiju Technische Hochschule. U razdoblju 1974.-79. predsjednik je Hrvatskoga društva skladatelja. Od 1975. kao suradnik, a od 1985.-89. kao umjetnički direktor dao je velik doprinos programu Muzičkog biennala u Zagrebu.
Njegovi prvi radovi imaju čvrst korijen u klasičnoj tradiciji (Concertino za gudače, 1952.). Nakon studija u Parizu - a pod utjecajem Leibowitza - okreće se dodekafoniji, serijalizmu i drugim tada suvremenim skladateljskim tehnikama koje, međutim, kao neprimjerene svojemu senzibilitetu ubrzo napušta. Mnogo je snažnije na njegov rad utjecala Poljska škola (Kontrasti za gudački kvartet, 1963.).
U svim glazbenim oblicima kojima se služio, Horvat je ponajprije usmjeren na zvukovnu ekspresiju. Sklon je čistom zvuku, jednostavnoj formi i tretmanu glazbala na tradicionalan način. U njegovim se djelima otkriva želja za pomirbom suvremenog i romantičnog, egzaktnog i slobodnog, konstruiranog i improviziranog. Stalno je prisutna njegova sklonost prema jednostavnosti teksture, što ponekad podsjeća na minimalnu glazbu (Akordi, 1979., Ostinati, 1983., Concertino za glasovir i gudače, 1996., In modo rustico za bas-klarinet i glasovir, 1997.). Za Horvata glazba nije samo materijalna, nego također umjetnička i ljudska činjenica; humanist je i kao skladatelj i kao učitelj. Odgojio je niz uglednih hrvatskih skladatelja.
Horvatova se djela izvode u svim europskim zemljama i na gotovo svim kontinentima, na festivalima u Hrvatskoj (Dubrovačke ljetne igre, Muzički biennale Zagreb, Splitsko ljeto) i u inozemstvu (Varšavska jesen, Musikprotokoll u Grazu, Berliner Biennale, Međunarodni festival u Brnu).
Primio je nekoliko značajnih nagrada za svoj umjetnički rad: Nagradu Grada Zagreba 1967. (za Koncert za glasovir i orkestar i Rondo za gudački kvartet), Nagrade Vladimir Nazor 1972. (za kantatu Jama) i 1981. (za Slovo o slovu i Zapis o očima - zborove na riječi M. Dizdara), te Nagrade Josip Slavenski 1970. (za Sonnant za glasovir), 1972. (za kantatu Jama) i 1990. za životno djelo. Od 1998. Stanko Horvat bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.