Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je, u okviru projekta 'Besplatne elektroničke knjige', tri nova reizdanja: zbirku kratkih proza 'Bitka za svakog čovjeka' Gordana Nuhanovića, zbirku eseja 'Mrtvaci pod poplunom' Borisa Becka i zbirku pjesama '40 antiljubavnih i jedna nekorektna' Roberta Roklicera.
'Priče 'Bitka za svakog čovjeka' nisu ni odveć svakodnevne, ogoljene, opružene na asfaltu, a nisu ni emotivno i misaono odveć raslojene, kao što to čine oni kojima je vlažno pero važnije od suhe zbilje. Te priče stoje negdje u sredini, a ono što ih održava da se ne izgube jest dobar stil, glatko pripovijedanje, pristojne rečenice koje najavljuju i budućeg ozbiljnijeg pripovjedača. Nuhanović obećava, jer se nije predao afektiranju koje je također u trendu, nije se ispljuvao, posvađao sa svijetom, koji ga stoga neće više primiti u sebe.
Krenuo je oprezno – pismeno, suptilno, s namjerom da ne preslikava priče iz svijeta nego da ih izmišlja, što je rjeđa pojava među piscima-novinarima. Oni obično zadržavaju novinarski sindrom – prenose likove iz svakodnevice u knjige, piš u reportažno, a ne literarno, zavode publiku umjesto da je postupno stječu, kao pisci koji znaju da tiha voda brege dere. Iako je iskusan novinar, Nuhanović nije Ante Tomić. Njegov lik nije Toni Makaroni koji prodaje naokolo glačala i ostalu robu široke potrošnje, nego je njegov lik čudak, pomaknuta svijest koju je nemoguće potpuno zahvatiti mrežom interpretacije. Nešto u ovoj knjizi izmiče riječima, objašnjenju, a to je najbolji dokaz da u Nuhanovićevoj duši sindrom pisca pokušava pobijediti sindrom novinara.' ada Žigo
'Za razliku od nježnijeg i zanesenog svijeta 'Krila u koferu', u zbirci naslovljenoj 'Mrtvaci pod poplunom' nameće se svijet masovne kulture, poremećenih vrijednosti, neoliberalizma koji mijenja hrvatsko društvo jednako razorno kako je to do sada činio s drugim društvima (i kako ć e to činiti i dalje u maniri modernog robovlasništva), svijet u kojem je sve sofisticirano osim krpanja rupa na cesti. Za to treba nabaviti beton i sagnuti se dovoljno vješto i brzo da te ne zaskoče oni zbog kojih te rupe popravljaš.
Ono što Becka muči odgovor je na pitanje kako kao aktivan član pripadati društvu kojem ponajprije zamjeraš koješta i iz kojeg bi se rado 'isčlanio'? Jer riječ je o pitanjima na koja nije uvijek moguće samo pokazati vršak jezika i nasmijati se glasno ili tiho. Nije moguće odgovoriti samo cinizmom ili dosjetkom. Kako kaže jedan njegov naslov „pritiješnjen globalnim i apsolutnim' on pokušava izmigoljiti na rubove na kojima je manje neudobno, ali ne pobjeći sasvim od te pritješnjenosti.' Grozdana Cvitan
Robert Roklicer kritiku društva u zbirci '40 antiljubavnih i jedna nekorektna&ld quo; počinje samokritikom. Te urla kako cijelu Europu „nabije u dlakavu rupu' i vraća se u svoju 'prćiju, da dovrši misiju'. A ta je: 'Na burzi rada, zadovoljno čeka(t) mirovinu'. Osim samokritike, jedna od značajki ove knjige skriva se u figuri misli koja je istovremeno i identifikacija i inverzija, a njezin finalni proizvod je jednadžba s inačicama jedne poznanice: dupe=glava! Ta najprije zamjena organa, a onda nepovratno poistovjećenje jednog s drugim, na način litote, progovara o anomiji društva na kojoj ljudi drugačijih očiju i propusnijih dupeta život grade.
Sami zazivi nagrada, koncept drugarske samokritike, zajebancija s Euroskepticima koji su toliko zabuljeni u domovinu (od imenice bulja) da su u stanju izgovoriti: 'što će nama Europa, mi smo oduvijek bili Europa...' opjevavanje sirotinje koju je Hrvat s velikim H, opljačkao sustavnije i bolje od svih Austrijanaca, Madžar a i drugih Srba... govori o tome da Robi zna da je jedan sustav vrijednosti iza nas, a da ga drugi još nije uspio zamijeniti.
U pravilu naučeni na velike vođe koji narodu ukažu kako je pravično i u redu 'letjeti u jatu/ koje odozgo/ sere po nama', predozirani simbolima, mrzeći sve što nije njihovo, ljudi u magli, čekaju neku novu čvrstu šaku... da ih uhvati za ruku i, cca vozeći 200 na sat, izvede iz njih samih. Nabijena erosom i politikom koja se čita i kao kolektivni tanatos, ova je autoerotska knjiga jetka kritika svijeta oko nas. A taj je svijet moguć, piše Roklicer, iz jednog jedinog razloga: prije nego što je zapostojao oko nas, bio je u nama. Dakle, pozicija je to idealizma. Ali, oprez: Robi ima 'samo jedan metak'. I ne zna 'gdje da opali'. Zasada ga, uz zvuke Miroslava Škore, pušta da puca po porculanu školjke, ali dolaze neka druga vremena.' Nikola Petković
