U srijedu, 8. prosinca, u Galeriji SC, s početkom u 20 sati, otvara se izložba Nadije Mustapić pod nazivom 'Poslijepodne bez gravitacije'. Izložba ostaje otvorena do 22. prosinca.
vrijeme: 08.12.2010. 20,00
mjesto: Zagreb; Galerija SC, Savska cesta 25
Ulazna točka recentnog rada Nadije Mustapić 'Poslijepodne bez gravitacije', je urbani detalj interpretiran kroz prostornu koreografiju i predstavljen kao fiktivno-dokumentarni video konstrukt. Fokus je stavljen na autoričin performativni odnos ka ruševnom sklopu modernističke industrijske arhitekture, tvornici Torpeda u Rijeci.
Ta bivša tvornica, pasivna svjedokinja nekadašnjeg regionalnog ekonomskog napretka i tehnoloških vizija, te teritorijalnih igara moći, čija su se vrata definitivno zatvorila devedesetih godina prošlog stoljeća, ikonički je znak ulaska u Rijeku, autoričin rodni grad i trenutni prostor bivanja. Priča o njezinom trenutnom korištenju slična je sudbini većine bogatog fundusa industrijske baštine na domaćem teritoriju: prenamjene su rijetke, valorizacije ambivalentne, a popratne javne rasprave sramežljive i tihe. U tom moru izgubljenih narativa zanimljivo je primijetiti da su se baš u riječkoj tvornici u razdoblju od 1853. do 1966. godine proizvodila prva torpeda, mišljena i za potrebe vojne mornarice.
O njihovom genius lociju zasigurno priča i isturena šupljikava osatura torpedne lansirne rampe, poprište petnaestominutnog audio-vizualnog eksperimenta, komuniciranog u loopu.
Protagonistica, autorica sama, vođena prostorom, katalizira ga svojim pokretom i konstantnim izmještanjima, usporedno otkrivajući gledatelju, ali i sebi, iz perspektive izvođačkog tijela, skrivene prostorne kuteve, statičnost i težinu materijalnog, ali i rasterećujuću otvorenost prema fluidu-vodi. Sve započinje dinamičnim skokom, te pozivom na ritmičku ophodnju labirintskog predznaka, nelišenu repeticije. Proba. Jedanput je nijedanput. U prostoru u kojem se izmjenjuju lokacijska hermetičnost i vremenska poroznost, uvodi se otkrivalački i olakšavajući impuls znatiželjne igre. Slika koja se gradi je dvokanalna te ponekad funkcionira i kao zrcalna refleksija, ovisno o stadiju približavanja i akciji simboličke apropriacije prostora, u koju je umiješana glavna junakinja.Dodatnu podršku prostornoj, ali i doživljajnoj konstrukciji daje i popratna zvučna kompozicija.
Zvuk je tretiran kao “simfonijski” odraz prostornih otisaka jednog industrijskog zdanja, gdje se redom izmjenjuju dokumentarni zvučni zapisi lansirnih torpeda, zvuci vjetra i prostora bez funkcije, te autoričina nazočnost.
Nadija Mustapić bilježi prostorne dinamike na način koji bi se mogao povezati sa situacionističkom praksom psihogeografije. Niže vizualne strategije za istraživanje urbanog i geografskog okruženja, mjeri koliko prostori transformiraju naše individualne i kolektivne akcije, te u kojoj mjeri naše individualne akcije transformiraju same prostore. U vrijeme neoliberalne stvarnosti.
Nije li jedan napušteni industrijski prostor, naoko lišen funkcije i interesa, zapravo kontrolna grupa jednog takvog istraživanja? Udahnuti život, udahnuti „ja“, prenijeti glas.
Po Žižeku, takva je konstrukcija dvojaka. Realnost je prisutna, ali koegzistira s prostorom želja i imaginarnog potencijala iluzije, koji strukturiraju i reguliraju našu realnost. I gledatelja se tim postupkom pridobiva na drugu stranu ekrana. U prostor, nelišen pritajene tenzije i melankolije, gdje je mogući izlaz iz situacije serviran kroz optimizam nađenih predmeta-koluta i simboličke vrtnje -novoprobuđene funkcije.
Melankolija je stanje, izvor je tuga, tuga je odsustvo sreće, odsustvo je pokretač, zaokret način, koji navodi na nepodnošljivu lakoću kretanja, spontanog otkrivanja, otpuštanja i mirenja s bremenim povijesnim ruinama. Skok i doskok, nova prostorna i životna stranica…Poslijepodne jednog fauna.
Ivana Meštrov
