U svom umjetničkom radu od 2006. godine kroz različite medije Marijana Vukić Pende periodično se bavi posljednjom dubrovačkom tvornicom, toliko osamljenom fenomenu u suvremenoj dubrovačkoj percepciji društva i prostora. Na izložbi u Kući Bukovac, 26. srpnja, s početkom u 20 sati, predstavlja presjek dugogodišnjeg ispitivačkog procesa i njegovo konačno oblikovanje u materijalu koji je samo srce tvornice.
vrijeme: 26.07.2014. 20 h
mjesto: Cavtat; Galerija Bukovac, Bukovčeva 5
'Prikazan je video rad iz 2006. godine, svojevrsna svjetlosna instalacija, koja u statičnom kadru prati zalazak sunca u Gružu i padanje mraka nad tvornicom te istovremeno paljenje tvorničke rasvjete koja je ipak ostavlja prisutnom. Videu je pridružena zvučna instalacija iz 2008. godine – zabilježena buka rada strojeva koja „remeti“ sliku zalaska.
Kroz zadnjih osam godina Marijana Vukić Pende vraća se tvornici kao arhitekturi, paradigmi, tvornici kao radnicima, kao arhivi pamćenja, i na koncu tvornici kao ugljeno-grafitnim proizvodima.
Izložene skulpture nastale su kroz svakodnevni boravak u pogonu, reciklirajući proizvodni asortiman, ali i koristeći svaki drugi tvornički potencijal, posebno ljudski, koji je sada materijaliziran u skulpturama.
Skulptura 1 oblikovana je slaganjem pantografa s greškom na savršeno izbalansiranom željeznom patiniranom postolju. Tako nastala napeta tamna površina pod različitim kutom svjetla mijenja svoju boju odnosno crnu nijansu, a greške postaju manje ili više vidljive, čineći opnu manje ili više treperavom.
Skulptura 2 osim crnog grafita koristi i bakar koji mu je naizmjence suprostavljen, u materijalu i napetosti krivulja koje se razilaze na njenim rubovima.
Skulptura 3 odbačena su tvornička vrata od plastike izložena dugotrajnom djelovanju sunca i atmosferilija. Nakon intervencije umjetnice dobila su teksturu zategnute kože, a boju u njoj zarobljene lave. Na željeznoj konstrukciji vrata čine prostornu zavjesu odvajajući ono ispred i iza, i zatvarajući ono unutra.
Skulptura 4 prostorna je instalacija, mreža nastala od grafitnih dioda i bakrene žice koje se spajaju u preciznim vezovima tvoreći geometrijski raster podložan promjeni oblika.
„Kanelirana“ površina dioda, ovisno o smjeru u kojem je položena, poigrava se tonom pojedinih dijelova objekta.
U svim skulpturama posebnu ulogu ima svjetlo ili odsustvo svjetla koje kroz vrijeme i različite poglede mijenja površinu i izgled skulpture. Beskonačne su varijacije dodavanja, oduzimanja ili odražavanja svjetla na njima.
Iako mogu funkcionirati samostalno, one naprosto inzistiraju na kontekstu iz kojeg su nastale. Bilo u finoj crnoj prašini i mirisu koje sa sobom nose, bilo u savršenosti izvedbe forme i plohe skulpura, bilo u banalnoj svakodnevici isluženih tvorničkih vrata u kojima tražimo njihov podtekst.
U njima je zaustavljeno vrijeme koje osjećamo i kada uđemo u tvornicu. One su odraz same tvornice i svakog njenog dijela: vrijeme za koje nismo sigurni da je prošlo, prostor za kojeg nismo sigurni da je stvaran, proizvodnja za koju nismo sigurni da postoji, zvuk koji je digitaliziran i ostavlja nas u nesigurnosti zbilje, slika propadanja, a zapravo pulsirajućeg življenja. Punokrvnog pozitiviteta.'
Lucija Vuković
