Krunislav Stojanovski izlaže u Berlinu

Voajeristički pristup sa središnjim motivom oka zadržao se, dakle, i na izložbi Oko. O čemu se točno radi? Osnovni sadržaj, kao što je već rečeno, čini politika. Nakon što se uspne uz nekoliko stepenica koje simboliziraju ljudsku znatiželju i želju za napretkom, promatrač dolazi do malog otvora s pogledom na političare u trenucima njihova obraćanja masi. Iako se po svojim nazorima, postupcima i povijesnim ulogama međusobno bitno razlikuju, najmanje dvije važne karakteristike svima su im zajedničke.

Svaki političar, naime, oboružan je neizmjernom umišljenošću zahvaljujući kojoj upravo sebe doživljava kao osobu najpogodniju za donošenje ključnih odluka u ime milijuna ljudi; i drugo, on u pravilu posjeduje sposobnost mobilizacije ogromne mase sljedbenika. Iz ovih dvaju premisa Krunislav logično zaključuje kako političari, zapravo, predstavljaju zasebnu kastu ljudi. Promatrajući ih kroz otvor, posjetitelj ne čuje što govore.


Umjesto njihovih riječi sluša meditativan zvuk mantre, zvuk koji mu sugerira kako je možda ipak moguće isključiti se iz ozračja svakodnevne politike. Uostalom, zar njegova izvanjska, big brotherovska, pozicija to zorno i ne pokazuje? Riječ je, dakako, o zabludi. Osim prizora s političarima, s druge strane otvora nalazi se i oko kao svojevrsna najava situacije što će uslijediti. Lagodna voajeristička pozicija, naime, uskoro će prerasti u drastično i bolno sučeljavanje. Nove stepenice ponovno sugeriraju uspon, ali ovoga puta riječ je o tjeskobnom usponu što neminovno vodi k metaforičkom sudskom procesu. Okolna prostorija depresivno je crna, a dva originalna bijela galerijska stupa jasno asociraju na arhitektonske obrasce uobičajene za hramove i sudnice.

Nakon što se uspeo, posjetitelj zauzima mjesto osuđenika što pokorno stoji ispred divovskog, svemoćnog i zasljepljujuće pulsirajućeg oka. To je sudac koji apsolutno sve vidi, a okrivljeniku uspijeva tek nejasno ga nazrijeti. Promatran i 'osuđen', sada je napokon prisiljen i na slušanje političkih govora. Umjesto eskapističke izolacije, meditativna je mantra, dakle, označavala  fatalnu hipnotičku ovisnost o politici odnosno političarima i njihovim manipulacijama. iz teksta Vanje Babić