vrijeme: 28.07.2017.
mjesto: Rijeka, Galerija Juraj Klović, Verdijeva 19 b
Na izložbi sudjeluju:
Ljiljana Barković, Jasna Bogdanović, Đanino Božić, Lea Čeč, Jelena Cetinja Vukelić, Dražen Filipović Pegla, Ana Grubić, Igor Gržetić, Želimir Hladnik, Sanja Ipšić Randić, Saša Jantolek, Željko Kranjčević Winter, Morena Kvaternik, Branko Lenić, Mirjana Marušić Gorska, Zdravko Milić, Ivica Nikolac, Yasna Skorup Krneta.
Djelo u procjepu – poticaj dijalogu
Komunikativni potencijal likovnoga djela, kao i svakoga drugog umjetničkog ostvarenja, nositelj je njegove vrijednosti, pravi pokazatelj značenja koje mu pridajemo. Dakako da taj potencijal ne može opstojati sam za sebe, on je u izravnoj svezi s kvalitetom izvedbe konkretnoga djela, s kontekstom koji ga uvjetuje, ali kojega i on sam stvara. U tom smislu, zanimljivo je razmotriti kako sami umjetnici pristupaju komunikacijskom aspektu svoga rada; Naime, premda nije nužno da autor iskaže svoje namjere, razmišljanja, poticaje itd., (deklarativno u obliku artist statementa) eda bi djelo bilo intrigantno i pobuđivalo komunikaciju, ipak nam autorska verbalna izjava dopunjuje perceptivni doživljaj.
Nerijetko se, u nastojanju tumačenja likovnoga, u širem smislu vizualnoga djela, poseže za analogijom s jezikom te možemo čuti kako je „određeni umjetnik stvorio/koristio taj jezik“ ili se govori o „jeziku toga djela“. Tu se otvara pitanje originalnosti koja nije oduvijek bila jednako važan sastojak umjetničkoga stvaranja; dovoljno je prisjetiti se onih razdoblja u kojima je slijeđenje određenih kanona bivalo u većoj ili manjoj mjeri zadanim okvirom. Postupno se izdvojivši u povijesnoj dijakroniji, a napose unutar zapadnoga civilizacijskog kruga, imperativ originalnosti svoj je vrhunac doživio s modernizmom. Tada je uspostavljena, a zatim i nametnuta, takva koncepcija kreativnosti u kojoj je mjesta bilo samo za apsolutno individualnoga stvaraoca koji ne priznaje nikakve škole ni stilove (što ne znači da ne priznaje pokrete, odnosno diktat mode). Romantičarsko, kao i svako prethodno, stremljenje originalnosti bilo je tada (u vrijeme modernizma) nadvladano utoliko što se je proširilo do mjere neusporedivosti dvaju rukopisa. Naime, dosljedna implikacija takvoga stava je zaključak kako svaki umjetnik nužno mora stvoriti ne samo svoj jezik, nego dapače svoj jedinstveni umjetnički sustav. Međutim, takvo inzistiranje na apsolutnoj originalnosti može dovesti do poteškoća u razumijevanju. No dočekali smo i vrijeme kada originalnost, barem ne u oblikovnome smislu, više nije toliko snažan imperativ. Sada nam, moguće je, zbog toga prijeti dosada. Pa ipak, a možda baš zbog toga, kada u post-modernim stanjima uočavamo reference prema ranijim ostvarenjima, ona su u pravilu – otvorenije ili prikrivenije – predstavljena u ironijskome ključu. Je li moguće izaći iz takvoga odnosa, izraziti se afirmativno, bez subverzivnosti, i pritom zadržati samostalnost, kreativni integritet? Ili je naše okruženje, suvremeno nam društvo, toliko ispunjeno negativnostima da nužno i komentar, odnosno refleksija na nj zadržavaju opozicijsku distancu?
Umjetnička djela kao osobiti vizualni jezik pozivaju na čitanje. Promotrimo u kojoj mjeri autori vrednuju vlastiti izraz – kojim nam prenose svoje doživljaje, refleksije stvarnosti, potrebe, transcendenciju itd. - kao komunikacijski modus? Je li im važan ili je zadovoljenje stvaralačke potrebe (one unutarnje prisile koja ne brine o recepciji druge strane - promatrača) ujedno i dovoljno ispunjenje? S druge strane, prevelika briga o prihvaćanju može dovesti do podilaženja publici, ujedno i do snižavanja kriterija. Problematiziranje te ravnoteže – pitanje hermetičnosti (primjerice, radovi Đanina Božića, Igora Gržetića, Ivica Nikolac), s jedne strane, i lake prijemčivosti (Mirjana Marušić Gorska), s druge – ponovno je ništa drugo nego komunikacijski problem. Konkretno, ukoliko je relacija s iskustvima promatrača izostala, djelo vjerojatno neće biti shvaćeno, a ukoliko je odnos prema temi banalan, nepoticajan, ono neće pobuđivati interes, naprosto neće biti zanimljivo.
Za ovu izložbu odabrani radovi posjeduju, po mom mišljenju, upravo takvu kombinaciju originalnosti i očuđenja (Ana Grubić, Želimir Hladnik), snažne emotivnosti (Morena Kvaternik), i suptilne, u znak kondenzirane osjećajnosti (Ljiljana Barković), izravne i slojevite kontekstualizacije (Yasna Skorup Krneta, Branko Lenić, Lea Čeč), izvedbene rukopisne i kompozicijske vještine (Dražen Filipović Pegla, Sanja Ipšić Randić) te oblikovne samosvojnosti (Jasna Bogdanović, Jelena Cetinja Vukelić), ironijskoga odmaka (Zdravko Milić, Željko Kranjčević Winter) i izravnoga humora (Saša Jantolek) - dakako, u raznim omjerima - koja ih čini kvalitetnim primjerima uspješne likovne komunikacije, a ona, ne smijemo zaboraviti, podjednako ovisi i o drugoj strani; o recipijentima koji svojim čitanjem/razumijevanjem moraju dopuniti inicijalnu višeznačnost ponuđenih ostvarenja. / Nikola Albaneže
•
Katalog (pdf, 1.2 MB)
