Izložba 'Draw!ng Outline / suvremeni crtež u Hrvatskoj' otvara se 5. svibnja, u izložbenom prostoru Nacionalnog društva slikara Ukrajine, u Kijevu. Na izložbi sudjeluje sedam hrvatskih mladih autora i autorica koji se u svom radu bave crtežom - Maja Rožman, Ines Matijević, Dino Zrnec, Helena Janečić, Miron Milić, Marko Tadić i Božidar Katić koji će tijekom izložbe realizirati podni crtež nadahnut višestoljetnom tradicijom izrade hrvatske čipke. Izložba je otvorena do 15. svibnja.
vrijeme: 05.05.2011.
mjesto: ukrajina, Kijev: Nacionalno društvo slikara Ukrajine
Slušajući zvuk struganja ne bismo se skoro domislili njegovom izvoru. Dok bi u 'Ratu svjetova' taj zvuk mogao biti sve, od šuma radioveze do slijetanja vanzemaljaca, uz komad crtaćeg papira isti se prizemljuje u auditivni izraz crtanja. Maja Rožman ne otkriva vizualni rezultat zabilježene radnje već potiče na crtanje. Tim pozivom i mi započinjemo pregled mladih hrvatskih autorica i autora koji se u svom radu na različite načine dotiču medija crteža.
Ines Matijević u još neobnovljenom 'Titovom dvorcu' bilježi izvjesne detalje derutnog okruženja koje svjedoči o propalom društvenom uređenju i nebrizi o ostavštini. Crtež očekivano bilježi - a ne nadomješćuje - stvarnost, time negirajući referent. U ovom slučaju promatrači/ice, osim crteža, vide i fotografiju na kojoj taj isti crtež prekriva ono što prikazuje. Time se pozicionira kao dokument usprkos evidentnoj nemogućnosti provjere.
Kultura se gradi kroz i temelji na odabiru i odbacivanju. Anonimnost je sudbina većine. Dino Zrnec nalazi monografiju umjetničke grupe 'Zemlja', koja se tridesetih godina bavi traženjem balkanskog brdskog genija kao zadnje nade razvoja učmale europske kulture. Anonimnost, koju je grupa 'Zemlja' tražila, otkriva se kroz kanonizaciju u povijesno-umjetničkim narativima kao identična onoj koju pobija, naglašavanjem jednih i zaboravljanjem drugih, što je slučaj i sa praksama koje ne teže tako visokim idealima.
Dekoraciju, amajliju ili znak pripadnosti - nespretno tetoviran lik nage žene na ruci oca - Božidar Katić preuzima i prenosi na vlastito tijelo. Seksualni motiv postaje centar oko kojeg se raspliće osobna povijest te implicira pitanja o memoriji i tradiciji prije negoli o seksualnosti, iako se nalazi na tijelu i prikazuje tijelo.
Seksualnost, koja ne nastoji biti elaborirana već manifesna, nudi se u svojim raznolikim varijacijama. Tko je autor, a tko autorica postaje važnim u razumijevanju i interpretaciji rada.Helena Janečić, preuzimajući jezik i kodove stripa, govori o seksualnosti u kojoj su rodne uloge stereotipne, dok su spolne izvrnute u odnosu na dominantnu kulturu.
Miron Milić prenaglašavajući heteroseksualne maštarije, prikazuje njihovo naličje kroz emancipiranu žensku seksualnost.
Marko Tadić crtajući osmišljava bajkovite narative koji svoj krajnji oblik najčešće dožive u animaciji. U njima dominira preuzeti zvuk starih radiodrama koji inspirira crtež. Preuzevši zvuk jedne od mnogih radiodrama iz vremena njezinog procvata, radnja kao da nam se razotkriva kroz posredovanje duha uslijed uspješnog prizivanja, koje se odvija pred našim očima, uz pomoć crne ploče i krede (standardne opreme ovakvih seansi).
