Jospi Šarić u galeriji 'Vladimir Filakovac'

Josip Šarić rođen je u Livnu, 1968. godine. Akademiju Likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu 1999. godine u klasi profesora Ante Kuduza. Dobitnik je nagrade Akademije likovnih umjetnosti za najboljeg diplomanta. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Živi i radi u Zagrebu.

Apstraktna forma, odnosno asocijativnost figurativnog, određuju karakter novog slikarskog ciklusa Josipa Šarića. Pod nazivom Čudnovati instrumenti, Šarić je osmislio djela koja vrlo slobodnom interpretacijom predloška podsjećaju na glazbala. Novi ciklus kreativna je novina u Šarićevu opusu, ali i znak kontinuteta u uvjerljivosti njegova izraza. Pojam instrumenta u kontekstu cjeline izložbe može nadići pojam glazbe, no Šarić stavlja naglasak ipak na nju.

Polazište su gudaći instrumenti, privlačni po svojoj melodioznoj silueti, plemenitosti drva, gradivnosti njihova tijela. I odnjegovane boje lakova i samog materijala. Šarić je napeo oblik novom lučnošću, zadržao dominantnu eliptoidnost forme i definirao je čitkom obrisnom linijom. Forme razlaže na pregledno organizirane fasete u odmjerenim ritmovima. Njega prvenstveno zanima struktura plohe, sa saćem brojnih traveja nejednakih veličina, no uvijek s jasnim međusobnim granicama. Oblika približenih svojevrsnoj kubističkoj geometričnosti, razigranosti koja sugerira ambvivalentnost prikazivanja. Izgleda koji u dojmu nadilazi plošnost prednjeg izgleda, obogaćen je i drugim vizurama. Oblikovne partikule suptilnom svjetlosnom igrom prelaze k naznaci volumena, kojim djelo dobiva prizvuk skulpturalnog. Konačno, Šarić polazi od skulpturalnog tako da osjećaj mase postoji i u slikarskoj realizaciji.

Umjetničkom maštovitošću u varijantama srodnih kompozicija, on ostvaruje dinamične forme u scenama jedinstvenih oblika ili dijaloga više sastavnica. Premda u tonu boje neutralan, okolni prostor preuzima energiju pulsirajućih površina, sa stupnjevanjem ovisnim od strujanja silnica boje. Prividno jednostavna kromatika nijansiranja smeđeg, plavog i sivkastog, dosegla je punu zvučnost u nizanju pojaseva različite gustoće. Slutnja glazbene zvučnosti i boje tonova, sukladno odabranom motivu, integrirani su u slike. U prožimanju likovnog i sadržajnog, u iščitavanju slika, postoji pomalo paradoksalna sinteza.

S jedne strane radi se bez sumnje o geometrijskoj stilizaciji, dok s druge o obliku organičke apstrakcije. Šarić je zaokupljen od mnoštva jedinki sažetim slikarskim tkivom, u kojemu geometrijski elementi ne negiraju ni njegovu vitalističku stranu. Na simboličan način ona je nadgradnja oblika, nadahnuće su glazbom u osvajanju ljepote. Sam je instrument u svojoj likovnoj preobrazbi forma po kojoj stanja materijalne neopisivosti dobivaju svoju konkretizaciju. Stanko Špoljarić