Izložba: Zlatko Keser / Obzor melankolije

Prestižna nagrada 4. hrvatskog trijenala crteža dodijeljena je akademiku Zlatku Keseru, slikaru i grafičaru, dugogodišnjem  profesoru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, vrsnome crtaču, jednom od najsnažnijih umjetnika našega doba, jer je na izvanredan način odgovorio  konceptu aktualnoga Trijenala. Prema postulatima Trijenala, njegov je crtež i trag i obris i granica i znak i misao i poruka i pismo, crtež koji propituje vlastitu misao i osjetilnost. To je crtež koji omamljuje i prožima, upliće nas u svoju mrežu, uvlači u klupka mraka, kovitlanje nemira. Nastaje u stanjima  ushićenja  koja sile ruku i um i srce i sve potencijale duha. To je svojevrsni diktat stanja svijesti koji ne prestaje djelovati do potpunoga ispunjenja. Pratimo ga kroz neprekinuti tijek tananih gustih,umreženih crta koje se prepliću i provlače tjesnacima, pa čitavim poljima, prostranstvima mašte. Zgušnjavaju se u mračna klupka koja poput crne magle lebde i zrače u bezdanu svemira.
 
Izložba predstavlja izbor iz nekoliko ciklusa nastalih u posljednja dva desetljeća, a njezina je specifičnost kontrapunkt malih i velikih formata, sklairanje od kolorističkih horor vacui kompozicija, sve do zgusnutih crnih polja čija je kulminacija ciklus Obzor melankolije.

Ta  djela  taktilnih vrijednosti, slonokosne glatkoće, osobite čulnosti, nastajala su  u intimnome činu, uzajamnom milovanju, na rubu bluda, u čežnji za bljeskom sjaja tame. iz teksta mr.sc. Slavice Marković
 
Ako je 'dnevna' dimenzija Keserova slikarstva povremeno i pokazivala sretno usklađene strukture, odmjereni splet žilica i niti, nesvakidašnju ljepotu poteza i tvari (dakako, onu bretonovski 'grčevitu' ljepotu), ipak se gotovo uvijek dalo naslutiti kako u njemu postoji latentna 'noćna' žica, kako iza ostvarenih dinamičnih ravnoteža vreba napast razaranja, rastakanja, odbijanja već postignutoga (kao nezadovoljavajućega).  I nije bila riječ o penelopinskom kompleksu produženog iščekivanja ('da joj prođe vrijeme') nego o muževnoj smjelosti suočavanja s mračnom stranom postojanja, o svijesti kako iza slojeva vida i privida još nužno leži sloj nedogleda i nedohvata. U biću Zlatka Kesera evidentno se bore dvije paralelne motivacije: sklonost prema oblikovanju, sposobnost uobličavanja, s jedne strane i nagon za ništenjem, potreba da apsolutizam nijekanja bude trajni korektiv komformističkome relativizmu, s druge, znademo da se paralelne motivacije načelno mogu susresti tek u vječnosti, ali čudo stvaralačkog čina omogućuje povremeno i plodan susret figurativne, likovne moći s ikonoklazmom etičkog nemira, s razornom moći nezadovoljstva estetskim potencijalima i dometima. Iz teksta akademika Tonka Maroevića