Otvorenje izložbe 'Vertigo' Marije Lopac i Marka Mijatovića, otvara se u utorak, 5. svibnja,u 20 sati, u Art radionici Lazareti u Dubrovniku. Izložba ostaje otvorena do 20. svibnja.
vrijeme: 05.05.2015. 20,00
mjesto: Dubrovnik; Art radionica Lazareti, Frana Supila 8
Željeti tajeno, neobjašnjivo, daleko, nedokučivo, sanjano i naslućeno prepoznati kao zagovor samospoznaji ili prepoznavanju mogućnosti ili eventualnoj introspekciji, mogući je povod za sabiranje tragova koji će odraze svoje tek nagovijestiti u odabranim alibijima možda lako oborivim. I teško branjenim. Ali potrebnim, ponekad i nužnim, u osobnim spomenarima kojima svjedočimo. I koji se žele podijeliti u brižljivo otrgnutim intimnostima. Kada se odlučimo suočiti s krhotinama od kojih su satkani naši životi. Oni za koje vjerujemo da su naši. I oni kojima dugujemo iskustva susretanja, straha, topline, strasti, ushita, boli i odustajanja na koja smo pristajali. Uglavnom nepitani. Često zatečeni. U omaglici. I redovito sami. U Vertigo uhvaćeni.
Zamutiti vrela, preispitati glosarije, mislima oduzeti zajedničke nazivnike i zaumne razbistriti primisli. Začetak će možda biti tišina kojoj će smisao dati eventualno kontrolirana vrtoglavica u kojoj se centripetalno raspoređuju kaplje duše, ako ih izaberemo za mjerice vremena, ovisno o izboru njihova vlasnika. Imatelja. Onoga koji je spreman na avanturu podjele emocija računajući na posljedice. U takvu igru obostranih suglasja upustili su se i Marija Lopac i Marko Mijatović. Njihova Vrtoglavica instalirana je u prostoru imaginarne suspregnute intaktnosti. Ili bi to prostor u Lazaretima mogao biti. Kao 'unutrašnje oko' i 'unutrašnje uho'. Izvanprostornost usprkos zidovima. I bez obzira radilo se o prividu ili željenom izboru i Ona i On udahnut će u tom vrtlogu svekolikih posezanja osobne orise i potpise. Linorezne će slike rasporediti u raspršeni slijed otisnutih unikatnih odraza trenutaka koji traju onoliko koliko ih zvuk pokreće. Provocira ili komentira. I svjetlo zaustavlja. U kadrovima koji se nude kao odrazi stanja. Unutarnjih. I onih nekih dogođenih. Ponekad. Negdje.
Vertigo svejedno traje. Usprkos. Bez obzira prelijeću li oblaci iznad nas ili ih mi (ili oni) u snovima raspoređujemo. Kao svjesni meteopati. Savjesni sabiratelji uzdaha. Skupljači emocija. Optimisti bez pokrića. Rezignirani s razlogom. Kontemplativni. Dovoljno intimni. I koliko treba zagonetni. Ostajući dio metafore kojoj dajemo smisao. Pohodimo li ono što umjetnici 'instaliraju'. U grafike rasporede, zvukom i videom očude i svjetlom raznoboje. U zapisima svojim intimnim.
Napokon, Vertigo je idealan povod suprotstavljanja osobnosti. Sljubljivanja različitosti. I priziva sklada. U tom tragu sna, htjenju ili možda želji tajenoj, izgovori i nisu potrebni. Povod i poziv i priziv za podjelom emocija su ono na što i Marija Lopac i Marko Mijatović računaju. U igri ozbiljnoj koja ih zabavlja. I traži da se bude. Nazoči. Svjedoči. Emocija podijeli. Odazove. I nazove umjetničkim činom. Nudi avanturu na koju pristajemo. U kojoj, uđemo li u njihov (ali i naš) Vertigo, lako ne izlazimo. I nije nam svejedno.
